Piše: Milisav S. Popović

Hekat, opačinsko zlo, demon kom nema ravnog - svakih osamdeset ljeta pokušava da se domogne ljudskog svijeta. Žderač duša kog i sama smrt zove Ubica. Može ga zaustaviti samo najčistokrvnija iz reda vikarki. Isijecanjem sopstvena srca.
* * *
-Zašto mi nisi rekla - pahulje su joj se topile na obrazima, čineći da suze izgledaju krupnije, a ona sama nemoćnija.
-Molim te uđi - mati je vukla za rukav, pokušavajući da je ubijedi da prekorači prag.
-Zašto mi nisi rekla da si vikarka - oči su kolale od bijesa i tuge.
Žena pogleda preko njenog ramena u priliku koja je krila lice iza sjenke kaputa.
-Ti! - zaškriputa - Nema ni potrebe da pitam kako si nas našao. Pseto podmuklo.
-Gospođo... - čovjek zausti.
-Ne obraćaj mi se! - dreknu, pa pokuša trzajem da je još jednom uvuče u kuću. Djevojka ni makac. Uzdisala je skamenjena.
-Dušo moja... šta želiš da ti kažem - pomilova joj lice skupljajući tragove vreline i mraza na prstima - Da otkrijem tajnu koju nisam nikada željela da saznaš? Nisam mogla.
-Znala sam da ima nešto... oduvijek sam znala da postoji nešto više...
-Sad si otkrila... - prostrijeli krivca što je pokušavao da umakne od njenog pogleda -... Pretpostavljam da je istina morala da svrati i da se raskomoti u najnezgodnijem od svih časova. Pa makar je donio i ovaj skot. Samo sam se nadala da ćeš je saznati tek kada mene ne bude bilo.
-Majko moja! - zagrli je i zagnjuri lice ispod njenog grla, upijajući mirise na kojima je odrasla.
-Tiho, dijete drago... ne žalosti se.
-Šta da radim onda?
-Šta ti je ovaj gad rekao?
-Gospođo... - prilika iskorači stidljivo -... Rekao sam joj sve. Ona je krvni naslednik. Jedina koja je kadra da spriječi propast.
-Ja ću to uraditi umjesto nje! - stupi u tankim papučama na zaleđenu verandu - Zarekla sam se da moje dijete neće stradati. Pa makar sudbina cijelog svijeta zavisila od toga.
-I zavisi... - utiša se čovjek -... zavisi, gospođo. A Vi niste više dovoljno jaki. Ne biste mogli da zatvorite procjep. Žrtva bi bila uzaludna.
-Majko... - ženica joj uhvati pogled -... da li je stvarno toliko strašno?
-Draga... - usne joj izgubiše ton krvi -... poslednja koja je uspjela da ga zadrži bila je moja baba-tetka. Sigurno je od tada ojačao. Strašniji je od svega što možeš da zamisliš. Nakot svih košmara.
-Gospođo, ako smijem... - pokaza joj nekakav zapis -... Hekat je izglodao prvu kapiju. Njegovi prsti već izlaze iz ponora. Ako ne požurimo, mislim da će....
-Ne dolazi u obzir! - mahnu rukom - Ne dolazi u obzir! Ne dam!
-Majko... - uhvati joj dlanove u svoje i primače usnama -...Nije na tebi. Odlučila sam. Odvešće me tamo. Izgovoriću inkantaciju. Otjeraću ga nazad i... i... - zadrhta -... i daću srce.
Tajac toliko gluv da je tišina djelovala kao kopile. Čak su i pahulje bile previše bučne. Mati pokuša da se otme iz zagrljaja i progovori novu zabranu, ali su je ruke stezale. Nije se dala premoliti.
-Samo si mi trebala reći... da znam od ranije... pa da se pripremim.
-Molim? - sad već ženi glas zajeca - Da te pripremim da umreš?! Da uvježbamo smrt, je li? Zašto misliš da sam svaki put bježala sa tobom u naručju? Da te ne nađu! Zarekla sam se da moje dijete neće stradati.
-Niste mogli protiv sudbine... - čovjek shvati da je time samo uvrijedio, pa lice još dublje uvuče u tamu kragne.
-Gdje se nalazi ta prokleta rupa iz koje izvire Hekat?
-Nedaleko odavde... - prilika joj primače ceduljicu - Tu piše... na nekih pet kilometara odavde. Iznad jezera.
-Dobro! - žena se munjevito povuče u hodnik, i još brže pojavi vani sa bundom preko leđa, naopako obučenom - Idem sa vama. I nemoj da ste mi zabranili. Hoću da budem tamo!
* * *
Led mrtvog jezera pucao je od pritiska jeze. Ni sove ga nijesu prelijetale, a sove vole košmare, čak su se i gavranovi držali podalje. Nešto u vazduhu je prijetilo da se istisne i utisne u ljude. Da ih proždere.
-Nanesite ovo po kapcima - čovjek, kom su na mjesecu zasijali ožiljci čim spusti kragnu, pruži im bočicu uljane tečnosti.
Kad su kapi dotakle tanku kožu ispod obrva, ispred njih puče vidnost - te svaka i najmanja sitnica se ukaza. Ugledaše ružne somove i raspale rakove ispod leda, ali i neke lešine od kojih ih spopade muka.
-Tamo - pokaza im kuda - Tamo! - put istočne strane.
Ogroman procjep usred neba. Kao da je neko zasjekao zavjesu, samo umjesto zraka, kroz rupu je kuljala tmina. I užasni prsti koji su se trudili da razvuku obrube. Znači, tako izgleda kada se pakako porađa.
-Je li to... je li to... - djevojka zamuca.
-Hekat - prilika reče. - Molim te požuri, djevojko... ti poslednja od krvnih vikarki... zadnje dijete u rodu konačnih... pročitaj inkantaciju.
Ruke su joj drhtale, ali je držala svitak i počela da sriče... čudne riječi... koje se ne daju ponoviti... toliko drevne da su slova nemoćna da ih oslove.
Kad je inkantacija izrečena, tmina u noći puče. Oblaci bremeniti od snijega se oburdaše. Jezero se izdiže - sa sve somovima, rakovima i lešinama - pa ponovo u korito naleže. Nešto odonud kriknu, pa se gavranovi uplašiše. Ali ne odoše.
Tri ljudska bića ležaše na obali. Zbunjena. Pa se pridigoše.
-Je li gotovo? - djevojka upita.
-Gledaj! - čovjek u ožiljcima dreknu.
Tamo gdje je bio procjep, sada se napravila još veća rupa. Vidjela se čitava ruka, i dio tjelesine... kao i oko demona. Oko Hekatovo!
-Kako je ovo moguće? - vrištao je čovjek. - Kako je moguće da si ti i dalje živa? A rupa se proširila?
-Rekoh ti već... - žena ga je posmatrala ispod mokrih uvojaka -... rekla sam ti da neću dopustiti da moje dijete strada zbog rituala - potom se okrenu djevojci -... I sad je možda zgodna prilika da ti kažem kćeri da si usvojena.
(Autor je književnik)