Da u Beranama nije uspjela skoro nijedna privatizacija nekad uspješnih fabrika svjedoči i priča o Ciglani, najstarijem privrednom kolektivu u ovom gradu. To se nije desilo, iako je u razvojnim dokumentima Vlade oživljavanje proizvodnje u sjevernom regionu zacrtano kao strateški prioritet, uz naznaku da je za tako nešto neophodno stvoriti uslove za privlačenje stranih i domaćih direktnih investicija.
Ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice, čiji je vlasnik Petar Đurišić. Vlasnik je u martu 2008. godine odlučio da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu. No, sva njegova obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika Vlade i Opštine Berane cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada su radnici upućeni na biro rada. U međuvremenu se fabrička imovina sedamnaest puta našla na prodaji, da bi na poslednjoj licitaciji nuđena za jedanaest puta manju cijenu od one koja je utvrđena prilikom prvog nadmetanja. Poslije svega Ciglanu je, prije tri godine, za 145.000 eura, kupio Beranac Nikola Obradović, koji na mjestu bivše fabrike nije organizovao nikakvu proizvodnju.
Bivši radnici navode da ih boli to što od nove ciglane nema ni pomena i što godinama muku muče kako da prežive. Oni tvrde da je pomenuta fabrika smetala uvozničkom lobiju, jer je svojim proizvodima pokrivala značajan dio tržišta u Crnoj Gori.
Bivši radnik i predsjednik sindikata Veselin Radičević kazao je da radnici sa potpunim pravom sumnjaju da su moćnici kumovali likvidaciji fabrike.
– Ubijeđen sam da je naša fabrika smetala nekome od crnogorskih tajkuna koji se bave uvozom građevinskog materijala. To je glavni uzročnik što je bivši vlasnik Đurišić u potpunosti „pogazio” odredbe iz kupoprodajnog ugovora kojeg je potpisao prilikom privatizacije preduzeća. Jer da je bilo dobro volje od strane države fabrika je nesmetano mogla da radi s obzirom na to da ovo područje raspolaže sa sirovinom potrebnom za proizvodnju opeke – smatra Radičević. Podsjetio je da su se radnici u više navrata obraćali pravosudnim organima u nadi da će kazniti rušitelje fabrike i da će tako dati doprinos da se izgradi nova ciglana.
– Tokom poslednjih godina obraćali smo se tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedninaca za uništavanje Ciglane. Međutim, koliko je nama poznato niko nije pozvan na odgovornost za rušenja fabrike, iako se pouzdano zna da je bivši vlasnik cijelo vrijeme pribjegavao nezakonitim radnjama. Sve se to dešava iako se zna da je nekadašnji vlasnik fabrike, nakon rušenja stare ciglane, obećavao da će na Rudešu izgraditi nova postrojenja za proizvodnju opekarskih proizvoda vrijednu najmanje deset miliona eura u kojoj će biti zaposleno 35 ljudi. Međutim, to je bilo samo bacanje prašine u oči i radnicima i cjelokupnoj javnosti – navodi Radičević.
Bivši radnici tvrde da se sve vrijeme namjerno vršila opstrukcija kako bi se što više umanjila cijena fabričke imovine koju su činili objekti sa pripadajućom opremom i infrastrukturom na zemljištu površine 49.767 metara kvadratnih, zatim bager „kamatus”, 7.524 kubika pijeska i 14.000 kubila gline.
– Vlasnik je srušio fabriku, radnike poslao na zavod, a imovinu prepustio konstantnom propadanju, prodajući kasnije u staro gvožđe sve što se moglo prodati. Uz to, dobija se utisak da je svaka licitacija namještana kako bi se vrijednost imovine svela na najmanju moguću cijenu. Sva ta procedura oko privatizacije Ciglane i njene kasnije prodaje je potpuno smiješna. Jer umjesto da danas u Beranama imamo rentabilnu proizvodnju opekarskoh proizvoda, suočeni smo sa ruševinama koje samo podsjećaju da je tu nekad postojala fabrika – istakli su bivši radnici.D.J.

Potreban ozbiljan investitor
Bivši radnici navode da je neophodno naći ozbiljnog investitora koji bi, uz pomoć države, oživio proizvodnju opekarskih proizvoda na Rudešu.
– Ciglana u Beranama može uspješno da posluje, pod uslovom da se pronađe pravi i ozbiljni kupac. Tim prije kad se zna da Crna Gora u toku jedne godine uveze opekarske proizvode u vrijednosti od oko 20 miliona eura. Tako nešto treba da inicira vlada, a ne da okreće glavu od čitavog problema – zaključuju bivši radnici.