Gusinjanin Džema Đonbalaj koji već duži period živi na relaciji Gusinje-Njujork, u selu Dosuđe sagradio je svoj dom, a drži i oko tridesetak ovaca. Naslednik je stare tradicije bavljenja ovim poslom i sjeća se kad su njegovi držali i po 560 ovaca. Otac mu je umro davne 1985. godine, a on je nastavio da se bavi „bijelim blagom”. Izdizali su na planine Bjelič i Čardak. Njemu su ovce nešto bez čega, kako kaže, ne bi mogao i njima će se baviti dok ga „noge nose”.
Đonbalaj kaže da, dok je dijelom godine u Amrici stado mu je kod komšije, koji mu nadgleda i ukupnu imovinu. Ovce mu nijesu ekonomska potreba, ali ljubav prema njima, navika i tradicija su, kaže, više od potrebe. Jagnjad proda, zakolje ili pokloni prijateljima i tako iz godine u godinu, što je za njega duševno zadovoljstvo i rekreacija.
-Ovce su mi rase „sora”, a ona je dobra i za mužu i meso i mlijeko. Sadašnja naša planina Čardak je dobra planina, ima dosta vode, dobru pašu i prođe se baš kako bi čovjek poželio. Ali, s Bjeličom se ne može ravnati ni jedna u Crnoj Gori. Malo nije s vodom baš najbolje, ali sam je doveo cijevima prije 25-6 godina sa susjedne planine Bor, s izvora Kolenovića, jedno tri kilometra daljine. Ali, planina je opustjela, nema ko da izdiže pa niti vode, ni cijevi, a niti stada, ni čobana, a nekad je tu bivalo i oko 40 stanova i paslo preko 4.000 brava. Sada se sve zagospodilo! Nekome šaljemo mi otuda neko prima socijalu i nema više rada - napravismo neradnike od zdravih ljudi. Ja sa svojih 74 godine, sada bih izašao u Bjelič kao od šale, a ovi momci ni 100 metara da maknu. Samo kafana i neki automati i kocka, što je propast i bolest. Sjećam se nekada, kada bi u planini zapjevali i zasvirali, planina trešti, milina božija. Ja gitaru, ili, kako je mi zovemo ćiteliju, neko frulu i svi zadovoljni i veseli. Sada je sve mrtvo – prisjeća se Đonbalaj.
Priča naš domaćin kako su kroz vremena bili navikli i na dobrog psa ovčara i jajićega (jahačkog) konja i sada kada bi ih našao po meraku odmah bi nabavio.
-Imao sam jednoga konja, zvao se Vitez, ali sam ga prodao kad sam pošao za Ameriku. Sada bih takvog platio koliko ko zine. Tada sam prodao i oko 150 ovaca, ali 1994. godine, kad sam se vratio iz Amerike, ponovo sam nabavio ovce i više ne prekidam, niti ću dok mogu da se krećem – zadovoljno priča naš domaćin.
N.V.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
