GUSINjE – Stočari sa prostora opštine Gusinje zadovoljni su ovogodišnjim rodom sijena i, kako ističu, otave će biti gotovo kao i sijena, a na nekim mjestima možda i više. Otkosi su, kažu stočari, bili podebeli, a balirke su dobro odradile svoj dio posla, tako da su kotari i tavani štala napunjeni hranom za stoku i zima ne može iznenaditi. Poljoprivrednik sa periferije Gusinja Noc Šaljanin zadovoljan rodom sijena ističe da vrijeme nije bilo naklonjeno stočarima, pa se moralo uložiti dosta posla i truda da se otkosi pokupe i spasu od propadanja, jer su kiše bile gotovo svakodnevne onih dana kada je livade trebalo kositi.
– Sijeno je dobro rodilo, ali su bile velike kiše, pa ljudi nijesu mogli da pokose i na vrijeme osuše sijeno onako kako je trebalo. Zbog velike vlažnosti, dosta trave je poleglo, a dosta je kislo i u otkosima i zato je sijeno slabijeg kvaliteta. Utrkivali smo se sa kišom jer su dan-dva, rijetko tri mogla biti sunčana. Kako je ko imao snage i mehanizacije, tako se i radilo i stizalo, ali, sve u svemu, dobro je i sijena ima dosta. Poneki još prvi otkos nijesu završili, ali sada se sve privodi kraju. Ja lično sam dobro prošao, pratio sam prognoze meteorologa, što se kaže, otimao malo-pomalo i stigao da sijeno uradim kvalitetno. Držim oko 15 ovaca i za njih će imati sasvim dovoljno sijena, a biće i da se proda. Zajedno sa otavom pokupio sam oko 500 bala sijena, tako da imam još 30 brava mogao bi ih izimiti. Sada je i vrijeme stabilno, pa se otava kosi kako treba. Sve u svemu, stočari mogu biti zadovoljni i mirno čekati zimu – priča Noc Šaljanin, dodavši kako već sad počinje rad oko povrća i voća, tako da na selu uvijek ima posla.
Stočar iz obližnje Dolje Ilijaz Iljo Duraković, koji ljeto provodi u Grebajama i planini Popadiji, ističe dobar prinos sijena. Za svojih pedesetak ovaca i desetak krava kaže da nema brige. Sa suprugom i sinovima, uz pomoć dva traktora i balirke, mogao bi, kaže, da uradi i mnogo više.
– Ostao sam da radim na selu i bavim se poljoprivredom i stočarstvom, čime su se bavili i moji stari. Čini mi se da se nigdje kao kod nas s manje rada bolje ne živi. Moj otac je držao preko 200 ovaca, petnaestak goveda, dva konja. Izdizalo se na planinu Volušnicu, a poslednjih godina na Popadiju, jer je tamo otvoren put i može se traktorom. Za stočare je to jedna od najljepših planina. U proljeće izdignemo u Grebaje, gdje imamo imovinu i stanove, a početkom ljeta na planinu, a u jesen obrnutim redosledom. Pored svojih, kosimo sijeno i na nekoliko komšijskih livada, tako da se za zimu dobro pripremimo, što nam i te kako dobro dođe, jer su ovo oskudna vremena i mnogo lakše je sijeno pokositi nego ga kupiti. Kako ovdje zna da iznenadi snijeg, na vrijeme se sve mora obezbijediti, jer se ranijih godina događalo da nas loše vrijeme iznenadi i onda nastupe pravi problemi – priča Duraković, ističući da on voli selo i planinu prisjećajući se dana kad je planinom vrvilo od života, i ne bi se kaže mijenjao ni za kakav drugi život i ako stočarstvo nije baš lak posao.
– Stočarstvo je jedno posebno i fino zanimanje koje čovjeku pruža egzistenciju i čini ga sigurnim. Sam si svoj gazda, radiš i planiraš onako kako ti najbolje odgovara. Osim za svoje potrebe, može da se proizvede i za tržište, tako da čovjek može imati dobru računicu. Prodaš ovcu, jagnje – čupne se dinar i uvijek može da se ima. Pogotovo je dobro što se uvijek ima kvalitetna i zdrava hrana. Imam i svu potrebnu mehanizaciju što maksimalno olakšava poslove. Zato, mladima koji su bez posla poručujem da se ne stide sela i neka se sjete kako su i njihovi stari od sela živjeli i radili, imali i školovali svoju djecu i da je to jedan častan i pošten posao. Ja uvijek kažem samo da se radi i nema gladi – poručuje Ilijaz Duraković.
N.V.