-Piše: Budo Simonović

Drvo svakako, i za sva vremena, ostaje „prva ljubav” vajara Mija Mijuškovića, oduševljenog njegovom plemenitošću i toplinom, njegovom poslušnošću i podatnošću, svojstvom da se prilagodi i na određeni način čak i „oprosti” pogrešan pokret ruke skulptora ili neposlušnost alatke u njegovim rukama.
On se, međutim, ogledao i dokazao svoju genijalnost i zadivljujuće umijeća i u drugim materijalima – napravio je skulpturu i oživotvorio čak i jedean pravi pravcati meteorit (Mijušković, kao uostalom i o svim svojim sklpturama, i o toj ima zanimljivu priču, dobro pamti ko mu je i kad darovao taj metorit i ko je i gdje nepobitno ustanovio da se radi o „nebeskom materijalu”).
Čini se, ipak, da kamen preteže, da mu se najčešće, sve do danas vraća – da je u kamenu uradio najviše skulptura i dostigao najviše vajarske domete:
– Ko jednom osjeti dušu i tijelo kamena, neće prestati da traga za iskonskim oblicima na zemlji – ustvrdio je Mijo Mijušković, gotovo već na početku svoje umjetničke karijere, objašnjavajući tu svoju zaljubljenost u najzagonetniju, najtajnovitiju, pa i najtrajniju i najpostojaniju materiju na zemlji.
– Za kamen sam se počeo zanimati od samog početka – objasnio je nešto kasnije u razgovoru sa poznatim rediteljem i teatrologom Radoslavom Lazićem.
– Kamen me interesuje ne samo kao predmet za oblikovanje, već i kao materijal koji me okružuje u Crnoj Gori na svakom mjestu. Praktično više od polovine Crne Gore predstavlja jedan kamen. Moja prva razmišljanja o kamenu potiču još od djetinjstva. U prilikama koje su se događale, a koje su bile vrlo dramatične, mnogo se putovalo i kud god sam prolazio, naročito, sada već nepostojećim kanjonom Pive, ili kamenjarima Lovćena i Orjena, u mašti sam pravio razne slike od vrlo različitih oblika kamenjara kroz koje sam prolazio. U nekim trenucima pričinjavalo mi se da vidim neka stvarno „živa bića”, neke nevjerovatne spodobe, naročito u vremenima kada su ratne prilike bile kod nas...
Mijušković je uvjeren, a za to postoje i nebrojeni dokazi, da je najljepše skulpture napravio od kamena pronađenog u kanjonu Tare.
– Tamo sam u radu na oblikovanju tog kamena otkrivao i tajne boje u njemu. Iz toga iskustva je možda moj najljepši estetski doživljaj prirode...
Tu osobenost Mijuškovićevih skulptura, taj čudesni spektar boja, zapazio je, pored ostalih, i Ratko Božović, znameniti sociolog kulture, koji smatra da je „ambicija da dodirne tajanstva pramaterije darivala Mija Mijuškovića ne samo nesavladivom energijom prirode već i očaravajućim saznanjima o njenoj unutrašnjoj ljepoti”.
– Tako i doznajemo da kamen ima i masku kao svoju spoljašnost, ali i svoju tajnovitu skrovitost kao svijet rafiniranog sklada. Tu je prisutna neočekivana svetkovina boja, kakve se, u takvim nijansama, nigdje drugdje ne mogu vidjeti.
– Susret sa kamenom je misterija – veli sam umjetnik.
– Svaki kamen je za mene različit. Pred tobom najprije stoji naizgled bezličana masa, ali u njoj ima nešto što provocira... U kamenu se uvijek nešto krije, neki davni proces koji je ostao zabilježen...
Sjutra: KLESAR CRNIH PLANINA

Boje Cetinja

- Oblici, oblaci, obluci i zvuci nigdje nijesu tako izraženi kao u Crnoj Gori. Nigdje nema boja Cetinja. Pod zemljom, u pećinama ovog kraja živi nepoznati svijet oblika i boja koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim... Nije slučajno što je baš taj kraj dao jednog Vukotića, Milunovića, Lubardu, Dada Đurića, Toškovića i mnoge druge – kaže Mijo Mijušković.

Otkriva dušu i srce kamena

– Vajajući, Mijo Mijušković otkriva dušu, srce i krvotok kamena. On je od Boga poslat da nas pomiri s kamenom i da nam kaže kako nam je u njemu i ishodište i uhodište – bez obzira gdje smo nikli i gdje ćemo usahnuti – kaže teatrolog Slobodan Marković.