-Piše: Nikola Ivanović

Šest mjeseci lideri opozicionih partija dogovaraju se o zajedničkom kandidatu na predstojećim izborima za predsjednika Crne Gore, ali je dogovor izostao.
Krenimo od podalje prošlosti, koja potvrđuje sadašnjost. Kada su raspisani izbori 8. februara 1925. godine, izbio je spor među Crnogorcima – ko će biti prvi na listi Radikalne stranke. Nije bio problem koji će pojedinci biti kandidati za sedam srezova (Andrijevica, Kolašin, Nikšić, Šavnik, Podgorica, Bar i Cetinje), ali se nijesu mogli složiti ko će biti nosilac zajedničke liste – ko će biti prvi na listi. Hroničar vremena bilježi riječi Nikole Pašića: „Ovi Crnogorci, znaš, traže od mene da odredim nosioca liste Radikalne stranke za Crnu Goru. Ja sam riješio da ti ideš tamo, da vidiš njihove potrebe, da to uneseš u državni budžet i da se postaraš da se ti krediti ne samo odobre, nego posle i ostvare. Njihovim ministrima i oficirima treba priznati sve kao i našima; to važi i za invalidske potpore i penzije. Treba graditi puteve, podići škole i bolnice, unaprijediti zemljoradnju, koliko je moguće. Sve to imaš da sprovedeš. Staranje o Crnoj Gori od danas će biti tvoja briga. Ovo što ti kažem, takođe je i Kraljeva želja i poruka,” (Aleksandra Karađorđevića). Ovu svoju političku zadaću bilježi Milan Stojadinović, ministar finansija, kasnije predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, koju mu je dao predsjednik vlade Nikola Pašić. („Ni rat ni pakt”, str. 207, Buenos Ajres, 1961).
U istoj knjizi autor dalje svjedoči da je imao susret sa Musolinijem, kraljem Emanuelom i kraljicom Jelenom, kćerkom kralja Nikole.,,Kraljica Jelena je uz malu zadršku pomenula grobove svojih roditelja. Moji roditelji, rekla je, sahranjeni su u San Remu. Privremeno.” U sporazumu sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, Gavrilom Dožićem, spremamo plan po kome bi se na Cetinju podigla nova crkva i u nju bi se onda imalo da prenesu posmrtni ostaci kralja Nikole i njegove žene kraljice Milene i da im se tako oda dužna posmrtna počast.” (ibid. str. 487).
Ovaj vremeplov nameće jedno pitanje: Da li nam se danas, nakon gotovo sto godina, reprizira ista priča političkog nadgornjavanja? Izgleda, svi kandidati hoće da budu prvi, što vodi konsenzusu - svako nastupa samostalno, a u drugom krugu, drugi će podržati prvoga. Vječno vraćanje istog je kazna vraćanja u školske klupe za početnike. To samoisticanje kao izraz vlastoljublja uočava Mihailo Lalić, imenujući ih,,Ja-Pa Ja! (,,Dokle gora zazeleni”).
Naši poznati etnolozi Dvorniković, Erdeljanović, Šobajić i Cvijić tragali su za korijenima samoisticanja. Vladimir Dvorniković u knjizi,,Karakterologija Jugoslovena” tvrdi da je ova bodljikavost i naježenost, budna poza u čuvanju ličnog prestiža, refleks nekadašnjeg patrijarhalnog budnog čuvanja časti i obraza, ali u jednom novom izvitoperenom obliku, koji ima vrlo malo posla sa obrazom, a više sa socijalnim i materijalnim interesom i ugledom.”
Odbačena je običajna kultura Crnogoraca, napuštena je duhovna vertikala i bježeći od sebe tražimo sebe u novom projektovanom duhovnom ambijentu koji imenuju kao,,mediteranski kulturni krug” pa su nam bliži Sicilijanci nego Srbijanci.
Veselin Đuranović, izuzetan političar, koji je imao najduže uspješno političko trajanje, odmah poslije Blaža Jovanovića, odbacio je prije 35 godina pristup koji je crnogorsku naciju tumačio kroz teoriju o različitom etničkom porijeklu Crnogoraca u odnosu na etničko porijeklo srpskog naroda. (,,Deset godina CANU,”,,Pobjeda,” 6. maj 1983. revija,,Ovdje,” za jun).
Osudio je crnogorske nacionaliste, koji su težili potpunom raskidu sa srpskim narodom i sa svim što u kulturnom i istorijsko-političkom smislu veže ta dva naroda. (,,Simpozijum o crnogorskoj nacionalnoj kulturi i putevima daljeg razvoja“, Praksa, Titograd, april 1968).
Ovo promišljeno zapažanje o mogućim širim crnogorskim zavadama i mržnjama nagovijestio je političar svojim političkim senzibilitetom za ovu balkansku problematiku.
Ne znam koliko će se konflikti i nesloge i sklonost partikularizmu i nadalje u evropskoj štampi objašnjavati,,balkanskim mentalitetima,” kao nosiocima antievropskih vrijednosti. Sjećam se jednog aforizma kao odgovora na ovakva plitka objašnjenja: Balkan je Evropi dao dvije velike civilizacije, grčku i vizantijasku, a Srednja Evropa je svijetu dala dvije ideologije: komunizam i fašizam.” Nesporno da je moderna Evropa građena na tri stuba: na grčkoj, antičkoj filozofiji, rimskom pravu i hrišćanstvu.
Prema popisu stanovništva 1907. godine, dakle za međunarodno priznate države Crne Gore, bilo je 95 odsto Srba. Danas su Srbi u Crnoj Gori nevidljiv narod. Ako je tvrdnja tačna, a jeste, nameće se pitanje šta valja raditi da ne bude tako. U svim političkim pitanjima postavlja se pitanje moći, gdje je prvo pitanje - šta se može pa se tek poslije pita - šta treba? A Srbi nastupaju u više kolona. Takođe, jedno od najboljih demokratskih načela obezbjeđuje prava manjini, a većina je samim brojem zaštićena. Srbi u strukturi stanovništva čine trećinu.
Dosta smo se na svojim greškama učili. Učimo se najzad na tuđim uspjesima. Hrvati u Crnoj Gori (HGI) nastupaju u jednoj izbornoj koloni (čine 0,98 odsto u strukturi stanovništva), ali su zato veoma vidljiv narod. Srbi nastupaju u naramak kolona.