-Piše: Vuk Vuković

Svijet kamere sirovo saopštava da danas – svijet postoji jedino i samo kao svijet kamere, kao slika koja se vraća i baca na sebe, kako bi se nedvosmisleno potvrdila i bijelo nakalemila, iako, isti taj svijet nije drugo do fluidni kolaž nastao prepletom beskonačnih, shizo-fragmentarnih sličica, koje, opet, neprestano jedna drugu kopiraju i poništavaju u jednom distorzirajućem, delirirajućem monologu. Čini se kako svijet nikad nije bi bliži (kako nikad nismo bili svjesniji svoje svjetovnosti i datosti u svijetu koji je konačno kao odraz u cjelosti zahvaćen), pa ipak, nepovratno izmješteni, u orgiji slika otkrivamo se kao čežnja, izgubljeni raj i štrikirana iluzija.
Ne, upravo nam je kamera otkrila da je svijet onakav kakav je ugao iz kojeg ga hvatamo i prenosimo... Međutim, taj lov je koliko besmislen toliko ništa manje i mučan, tim prije što se odraz ne dȃ montirati, ne onako vještački savršeno i podjednako istovremeno kao što to sadašnja ideologija potrebuje.
Postglobalni svijet više ne slavi pohvalu šminke – taj romantičarski dodatak je izumro s pojavom plastične pornografije, on sada kreira sliku jedne nestvarne simetričnosti u kojoj je sve apriori usklađeno: u Japanu „ljubav“ je najprodavanija roba, u Evropi narcistička slika koju Drugi (mora da) ima o nama, dok je sve, u međuvremenu, kristalno jasno i beživotno, što, uprkos tome, nikako ne destabilizuje mehaničku razmjenu koja se neumoljivo odvija... U tom smislu, sve teče jer se podvrgava montaži, zahvatu cenzure koja nas polako, ali sigurno sistematski mašinizuje... Racio je doživio trijumf, i to je rezultat: biće je zamrznuto!
Više ne prolazimo svjetovima, već onim što nam je kamera dostavila kao podatak o njima! Namjesto vizije, dobili smo protezu!
Ono što, na neki izopačen način fascinira, jeste činjenica da, uprkos ovom laboratorijski uređenom svijetu, civilizacija ne osjeća umor; ono što unaprijed sa sigurnošću znamo, u nama kao predmet pojave, čak logično da vene; jedan ravan, leukemičan, dosadan, matematički obrađen san, takav bi bio ovaj digitalizovani univerzum, u kome su, na svakom polju, granice ubitačno jasno instalirane. Sve se svelo na račun (nepogrešivu nulu), metafora je neekonomičan odnos. Savršen primjer jesu moda i pornografija: u slučaju prvog fenomena imamo numeričku skeletizaciju i destilizaciju, u drugom, atomsku anatomizaciju!
Slike su, dakle, izglobljene iz svijeta, tako da lutaju beznadežno čuvajući uspomene na sada jedan upepeljeni horizont, nastavljajući prema pustinji u kojoj je realnost sahranjena. Više se nema za čim žaliti: ono što smo nepovratno izgubili nije samo svijet (slajd svijesti), već je to i privid – spasonosni nanos, premaz, navlaka, koji nas je štitio od konačnog pada u provaliju istine koja nema ništa sa osobom.
Upravo je tu transcendencija djelovala kao ideja koja funkcioniše izvan dobra i zla, plan koji ništa ne otriva do to, da ono što postoji odvija se uprkos sebi, stalnom minusu i besmislu kojeg emituje... Istina je da nema nikakve istine do ove s kojom ne znamo šta činiti. Ako je bog nesvjesno, mi smo bez strukture, mahnite čestice koje, nalik muvama, jurišaju uprazno i udaraju u fiktivne tačke.
Otud, treba ispočetka misliti ono krajnje, ono nemislivo, što nas vraća natrag, na ne-mjesto, možda i samô nestajanje. Nihilizam je sobom donosio onu čar kojoj se nije moglo odoljeti: razarajući odnos prema čovjeku koji opčinjen istorijom nastoji da objavi kraj istorije, uznesen neprevodivom muzikom koja je ono najličnije... Dakle, misao koja misli razliku između svijesti i smrti!
(Fantazija galaxy: super-mini kamera kojom putujemo sliku svijeta, tako razumjevši svijet kao ne-mjesto, prozirnu stanicu, u čemu se bitno sastoji lična metafizika krstarenja: protok je crna rupa oko koje kružimo i zaokružujemo sebe, u izvrnutoj intimi koja se uvijek već destruktivno samoprestaje... Tako nastojimo oponašati odsustvo Boga – kamerom ne snimiti ništa!)