U Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija, gdje je sada već davne 1965. godine otvorio prvu samostalnu izložbu, Slobodan Slovinić preksinoć se predstavio retrospektivnom postavkom. Izložbu, jednostavno naslovljenu „Izbor (1960 – 2018)”, čine Slovinićevi najraniji radovi, pored djela koja su nastala u posljednje vrijeme. Umjetnik se predstavlja sa oko 90 radova – slike na platnu, akvareli, grafike, crteži, kolaži, predstavljajući težišne tačke svog stvaralaštva. Izložbu, koja će biti otvorena do kraja februara, prati monografija o umjetniku u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore, a pod pokroviteljstvom Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice. U monografiji se nalaze tekstovi istoričarki umjetnosti dr Irine Subotić i Ljiljane Zeković, koja je i urednik izdanja.
Naravno, bilo je neizbježno da se Slovinić emotivno prisjeti vremena kada je stupao na likovnu scenu, i prilike za izlaganjem koju mu je tadašnji direktor Moderne galerije Aco Prijić dao. Ali, Slovinić je uporedio i vrijeme nekadašnje sa savremenim trenutkom i načinom na koji se danas društvo odnosi prema umjetnosti i umjetnicima. Kako napominje, iako nije bilo mnogo galerija i izložbenih prostora, Titograd je imao izuzetno brojnu i izuzetno zainteresovanu publiku, čija su interesovanja pulsirala u skladu sa umjetničkim događanjima. Nažalost, dodaje Slovinić, uprkos povećanju umjetničke produkcije, postojanju umjetničkih škola i akademija, većeg broja umjetnika, interesovanje za umjetnost je obrnuto proporcionalno.
„Nažalost, izgleda da kultura i umjetnost postaju sve manje privlačne i potrebne”, ističe Slovinić.
Kao nepopravljivi optimista, kako je samog sebe okarakterisao, Slovinić dodaje i da, nakon kiše uvijek sine sunce, samo nam je potrebno malo strpljenja za taj normalan slijed događaja.
U razgovoru s novinarima podsjeća i da se prvi put, ali na kolektivnoj izložbi, predstavio 1960. godine, dok je 1965. godine samostalno izlagao kao student četvrte godine studija. O tome govori i kao eksponat - katalog sa te prve izložbe.
– Počinjali smo tako tih `60. godina s malim katalozima, ali s velikim nadama da ćemo nešto napraviti. Konačno, čini mi se i da sam uspio da napravim tu veliku umjetnost, toliko koliko sam mogao. I mogu da kažem da su se ispunile moje nade i očekivanja, da sam veoma zadovoljan čovjek, koji ima suprugu, dvoje djece, unučad, i veoma sam srećan čovjek. Konačno, stvaram 60 godina na tri polja – kao slikar, likovni kritičar i kao primijenjeni umjetnik koji je ostvario preko 400 projekata enterijera – kaže Slovinić, ističući i knjigu „Ars libris” u kojoj je sabran dio njegovih likovnih kritika koje je pisao 20 godina.
No, dodaje da pomalo ostaje žal zbog činjenice da retrospektiva nije organizovana i u njegovoj rodnoj Budvi, kao što je učinjeno sada u Podgorici i ranije na Cetinju. „Budva i Mediteran su moj izvor, moje čvorište, iako ovdje živim preko 60 godina”, dodaje Slovinić, s ponosom napominjući činjenicu da je povodom ove retrospektive izašla i monografija.
– Monografija je kruna dostignuća svakog umjetnika. Možda bih sada mogao da ostavim četkice, ali ja to neću učiniti, jer jedva čekam da se vratim u atelje. Moram da radim, ako ne radim nisam živ, kao da ne postojim. Na to me tjera moj unutrašnji naboj, moja energija je takva – kaže Slovinić.
Umjetnik objašnjava i kako se možda može „čitati” njegove slike.
– Kompletan moj rad je izašao iz mog života. Moja umjetnost kao filmska traka prati moj život, moje radosti, moje tuge, nesreće, sve što mi se dešavalo u životu, sve sam pretočio ili na sliku, crtež, gvaš, akvarel... – kaže Slovinić. Inače, dvije velike teme koje ga okupiraju su čovjek i mediteranski pejzaž, i periodično se smjenjuju kroz njegove faze stvaranja, cikluse.
– Najkomplikovanija mašina na svijetu je ljudsko tijelo, ljudski organizam – čovjek, ljudsko biće. Tijelo je čak samo personifikacija čovjeka. Na mojim slikama često imate tijelo, ali nema lica, jer ne želim da predstavim neku konkretnu ličnost, već želim da pokažem univerzalnost tijela, kao nečeg što pripada svima, univerzalnog simbola – kaže Slovinić. Dodaje i da sebe smatra na prvom mjestu crtačem, i zato ističe – „crtam bojom”, a da bez crteža nema likovne umjetnosti.
Sada, nakon 60 godina stvaralaštva razočaran je tretmanom likovne umjetnosti, naročito činjenicom da u ovdašnjim dnevnim novinama nema stalne likovne kritike.
– Likovna umjetnost bez likovnih kritičara ne postoji, ne može da opstane. Likovni kritičar je tu da bi promovisao likovnu umjetnost, i zato sam veoma srećan što sam 20 godina ozbiljno radio likovnu kritiku – kaže Slovinić.
„Umjetnost je zapostavljena i to mi je veoma žao”, kaže slikar. A, misija umjetnika je stalni rad, stvaranje, ali ne zbog publike, već zbog samog sebe. „Srećan sam kad vidim da sam uradio nešto dobro, onda živim, i tek onda pustim slike da ih vidi publika, da osjeti emociju koja je sabijena u toj slici”, naglašava Slovinić u razgovoru s novinarima.
Ž.J.


Lična prizma

Izložbu Slobodana Slovinića otvorila je istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, koja je i autorka teksta pratećeg kataloga za ovu postavku. Kako navodi Duletić, očigledno je da se na Slovinićevim slikama vodi stalni dijalog između figuracije i apstrakcije, što njegovo stvaralaštvo čini kompleksnom tvorevinom.
– Slika Boba Slovinića nije sentimentalan već ubjedljiv zapis o humanom uprkos neprijatnoj zbilji. Sagledan kroz specifičnu ličnu prizmu, taj svijet stvarnosti, otjelotvoren kroz ljudsku figuru, prenesen na slikarsko platno, postaje produhovljeni likovni doživljaj. Na taj način, posmatrač biva uvučen u prostorno i vremenski neograničene kompozicije, pri čemu je svaka slika samo dio tog jedinstvenog prizora bez početka i kraja – rekla je Duletić između ostalog.


Isti rukopis

Dirnut je Slovinić činjenicom da se publici dopadaju i njegovi najraniji radovi.
– Vidim jednu nit, kao jedan veliki roman koji je pisan istim rukopisom. To je sve moj ispisani rukopis, u kojem se smjenjuju temati. Naravno, tokom 60 godina se morao mijenjati stil, ali nisam to ja forsirao, već se to samo od sebe pretakalo iz jednog u drugi ciklus. No, rukopis je moj, i ni ne treba da potpisujem svoje radove, jer se odmah vidi da je to Slovinić – kaže slikar.