- Piše: Čedomir Antić
Smrt Olivera Ivanovića težak je i bolan udarac ne samo za Srbe sa Kosova i Metohije već i za cijelo Srpstvo. To nije bilo samo ubistvo jednog građanina, porodičnog čovjeka sa djecom. Nije riječ samo o pogibiji progonjenog koji je nevin robijao u albanskom zatvoru. Čak nije riječ ni o simboličnoj smrti srpske Sjeverne Mitrovice, koju je branio godinama na mostu, a danas njegovu smrt istražuje tužilac iz Prišine i o razvoju istrage nas izvještava zvaničnik kome je srpski vjerovatno tek treći jezik. Smrt Olivera Ivanovića je dokaz da možemo živeti u mnogo različitih država (nastalih tako što su nam oduzeli međunarodno priznatu domovinu koja nam je bila dobra, a drugima bolja nego nama), ali će naša sudbina uvijek biti ista.
Kada je Ivanović osuđen za ubistvo za koje su i njegovi tužioci znali da ga nije počinio, drugosrbijanske vrane su po Beogradu slijegale ramenima i govorile da je osuđen zbog veza sa državnom bezbjednošću i da je riječ o poruci i ucjeni od strane albanskih vlasti. Na pitanje da li su se za to borili tvrdeći da je sve bolje od „divlje i tiranske Srbije“, opet su ravnodušno napravili raniji pokret ramenima... Ivanović je, međutim, doživio tu našu jedinstvenu srpsku sudbinu: prvo su ga Albanci i stranci osudili iako je od 2004. bio protagonoista sporazuma i pomirenja. Zar nije tako osuđen i Slavko Dokmanović, predratni gradonačelnik Vukovara, član SDP-a Hrvatske, koji je za vrijeme rata stao uz svoj narod, a posle rata sve učinio da se Sremsko-baranjska oblast „reintegriše“? Zahvalili su mu suđenjem pred Haškim tribunalom i dugogodišnjim zatočenjem na koje nije stigao da bude osuđen. Dokmanović je na kraju izvršio samoubistvo. Ivanović je ubijen.
Ivanović je ubijen nakon što se nekako dokopao slobode, a njegova stranka izgubila izbore. Poštene izbore uoči kojih je direktor kancelarije za KiM Marko Đurić učlanio u članstvo SNS-a punoljetno stanovništvo čitavih opština otete pokrajine. U obračunu sa Ivanovićem režim je išao daleko, režimski paradržavni mediji optuživali su ga kao izdajnika i kriminalca, a napade na njega, uključujući i paljenje automobila, predstavljali su kao lažiranu samopromociju. Za razliku od Miloševića, Vučić je u potpunosti posvećen medijima i interesima svoje stranke. Zato je odmah posle pogibije Ivanović postao prva vijest svih medija. Vučić je bio ljut na neprijatelje srpskog naroda, njegovi poslušnici iz prvog ešalona su bljuvali vatru na opoziciju, ministar koji je poznavao Ivanovića otišao je u studio RTS-a i tamo se rasplakao, moćni i samostalni Marko Đurić je prije početnih rezultata istrage prekinuo pregovore sa kosovskim vlastima u Briselu...
Vjerujem da nikada nećemo saznati istinu o ubistvu Olivera Ivanovića. Mržnja je bezmjerna i nedokučiva, njene izvore i tokove ne mogu da spoznaju obični ljudi. Rekao bih da pretpostavke koje su počeli da šire ljudi Vučićevog režima i njegovi šešeljoliki trabanti nisu baš logične. Zapad podržava Vučića, činjenica da su provladini privatni mediji uglavnom antizapadni i da šire histeriju o nekakvoj opsadi Srbije i lošim namjerama SAD i EU prema našem predsjedniku i spasitelju licemjerna je i čudna. Zašto bi, nakon dva briselska sporazuma i prihvatanja svega onoga što su DS-ovi političari ranije ispregovarali, a Cvetkovićeva vlada nije smjela da prihvati, Zapad podrivao Vučića? Najavio je da će ove godine potpisati međudržavni sporazum sa Kosovom i jasno je da ako to učini Srbija ne može bilo šta više da učini na priznanju državnosti „Republjik Kosova“. Zašto bi ga ubili Albanci? Da, kako tvrde u srpskom režimu, podijele Srbe? Kako bi ih podijelili kada već svi vjeruju Vučiću i stoje uz Srpsku listu?
Pritom se Vučić ponaša kao krivac. Javno je ožalio političkog protivnika na koga su godinama istresali tone smeća. Brecao se na strance, optuživao Albance, gadio se na opoziciju. Odmah je odobrena sahrana u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. Predsjednik je otrčao u Sjevernu Mitrovicu i režimski mediji su smjesta prestali da žale ubijenog i počeli da hvale živog junaka koji je otišao na strašno mjesto. Ne spominju da je za to tražio dozvolu koju mu je Haradinajeva vlada i dala.
Kada se prije nekoliko godina pokazalo da postoje duboki problemi u MUP-u Srbije, Vučić je na jednoj konferenciji za medije posmjenjivao kolegijum načelnika, ostavio direktora za smjenu „drugom prilikom“, a onda se razvikao na novinare i kao hrabar i pomalo nesmotren čovjek namršteno rekao kako se nikoga ne plaši i kako će on da izgovori ime strašnog kriminalca koji drži sav kriminal u Srbiji. Reko je ime nekakvog Dragoslava Kosmajca. Posle su istog jurili, hapsili, sudili mu, mediji su samo o njemu pisali... Konačno je i oslobođen, a MUP nije reformisan. Sada je taj novi, a neophodni, vrhovni negativac, koga je prozvao namršteni Vučić Kadri Veselji. Bez dokaza, na osnovu ko zna čega, Vučić je prozvao osobu koja vodi parlament u kome sjede poslanici Srpske liste i za čiju su vladu glasali. I opet se svi bave Kadrijem Veseljijem i, naravno, hvale Vučićevu hrabrost...
Cezar je rekao „kocka je bačena“. Bila je to poruka istoriji i sudbini. Vučić je bolji političar, on „baci kosku“ medijima, javnosti i biračima.
(Autor je istoričar i docent na
Filozofskom fakultetu u Beogradu)