-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Putnik koji bi pošao s istoka, u namjeri da obiđe navedeno područje, kretao bi se najprije ravničarskim i brežuljkastim predjelima, da bi stigao do Požeškog Gorja, planinskog lanca u čijem su sastavu Dilj Gora, Požeška Gora, Psunj, Pakračka Gora, Krndija, Papuk, Dujanova Kosa – planine kojima dominira Psunj s vrhom Brezovo Polje visokim 984 metra i koje obuhvataju Požešku kotlinu i njene doline Orljave i Lonje; sjeverno i južno od Požečkog Gorja šire se ravnice Podravine i Posavine. Idući dalje na zapad, u pravcu Slovenije, putnik bi ostavio, sa svoje desne strane Bilo Goru, a s lijeve Moslovačku Goru. Put bi ga, zatim, odveo do Hrvatskog Zagorja, odnosno do Zagrebačke Gore, Kalničke Gore, Ivančice i Maceljske Gore, između kojih se prostire Krapinska kotlina. Spuštajući se sa sjevera i sjeveroistoka ka jugozapadu, poslije pretežno ravničarskih krajeva, ispresijecanih nižim planinama i brežuljcima, morao bi se navići na drugačiji pejzaž, surov ali, u isti mah, veličanstven i čudesno lijep. Tu su Gorski kotar i ogromna Lička visoravan oivičena visokim planinama Velebitom, Velikom Kapelom, Malom Kapelom i Plješevicom. Na istoku od Kapele, u pojasu prema Bosni i Hercegovini su pitomiji predjeli, kojima dominiraju Petrova Gora i Zrinska Gora.
Velebit se svojim zapadnim padinama strmo spušta prema Jadranskom moru i čini obalu gotovo nepristupačnom. Ovu ogromnu planinu, koju su prvi doseljenici, impresionirani njenom masivnošću, nazvali Velikom Biti ili Velikim Bićem, pjesnik Mirko Korolija je poredio s divom iz drevnih legendi, osjećajući u njenom imenu i impozantnom izgledu elemente mitskog, paganskog i uzvišenog, elemente koji su činili da i ona bude slična planinama iz antičkih priča, planinama na kojima su živjeli besmrtni bogovi i upravljali sudbinama smrtnih ljudskih bića. Velebit je, po njegovom mišljenju, mogao da bude jugoslovenski Olimp i Parnas, Ida ili Kavkaz, Elbrus i Atlas. I za velikog pisca Miloša Crnjanskog Velebit, „od kojeg lepše planine nema”, bio je oličenje snage i moći prirode: „Velebit, cio dan i noć promjenljivih, divnih boja, sa svojim klisurama, pust, vječno visok i silan, ogromni kamen oštar i strašan, sa opljačkanim šumama kroz mnogo stoleća, najljepše je što ovo Primorje pokaže putniku”. Na tri mjesta (Halan Mali, Oštarijsko sedlo i Vratnik) moglo se preći preko ove planine u Dalmaciju.
Druga velika planina, Dinara (1.913 m), činila je prirodnu granicu Dalmacije prema Bosni. Josip Horvat bio je fasciniran njenim nedoglednim lancima koji, protežući se naizgled u beskraj, kao da dovode u pitanje uobičajeno poimanje dimenzija. Hrvatski književnik vidio je u njima mnoštvo najfantastičnijih oblika nastalih pod vjekovnim dejstvom vjetrova i kiša, prepoznajući ih kao „golišave nemani spremne na skok”.
Osim Dinare i Velebita, u Dalmaciji su se uzdizale planine Promina (1.148 m), Svilaja (1.509 m), Moseć (843 m), Kozjak (780 m), Mosor (1.340 m) i Biokovo (1.762 m).
Ali pored planinskih predjela koji čine da pejsaž bude „tvrd, sirov i strog”, kako bi rekao književnik Vladan Desnica, u Dalmaciji ima i ravničarskih predjela, kao što su Imotsko, Sinjsko, Benkovačko, Kninsko i Petrovo polje; manje nizine su i oko Kaštela, Makarske, Kotora i, nešto dublje u kopnenom dijelu, Konavli, dok je najveća nizina dolina i delta Neretve. Na ne tako velikoj udaljenosti od priobalnog dijela Dalmacije, dugačkog 1.387 km (ili 460 km u pravoj liniji), nalazi se i veći broj ostrva, među kojima su najveća u sastavu Kraljevine SHS bila Brač, Hvar, Dugi otok i Mljet. Najveće poluostrvo bilo je Pelješac, a najprostraniji zalivi Boka Kotorska, Stonski zaliv, Kaštelanski zaliv, Novigradsko i Karinsko more.
Dalmatinsko zemljište je krševito i oskudijeva u površinskim vodama. Kroz njega protiču rijeke Zrmanja (79 km), Krka (58 km), Cetina (102 km) i Neretva u svom donjem toku. Jezera su kraškog tipa: Vranjsko jezero, Prokljan, Blato i Bačinsko jezero kao stalna i Nadinsko jezero, Bokanjac, Vrgorsko i dr. kao periodična jezera.
Najljepša i najupečatljivija su, međutim, Plitvička jezera na Maloj Kapeli; privlačno je, takođe, i jezero Švica kod Otočca kao i periodično jezero Begovac ili Blato kod Plaškog.
Za razliku od Dalmacije, Hrvatska sa Slavonijom je mnogo bogatija hidrografskim potencijalom. Njenom teritorijom protiču Drava i Sava, rijeke Crnomorskog sliva, sa svojim brojnim pritokama, među kojima su najvažnije Kupa, Una (lijeva pritika Save), Krapina, Lonja, Orljava, Bosut (desne pritoke Save), Mura, Bednja i Karašica (Dravine Pritoke).
(NASTAVIĆE SE)