-Piše: Borivoje Ćetković
Od kada je 1. oktobra referendumom zatražena nezavisnost Katalonije Španija preživljava teška vremena – duboko je podijeljena, njen legitimitet je uzdrman i prijete joj unutrašnji sukobi sa nesagledivim posledicama.
Već je rečeno: i istorijski i državno i kulturno Katalonija ima svoje argumente neuporedivo jače od onih albanskih secesionista.
Nedavno gostujući na RTS-u Trivo Inđić, (bio je ambasador u Španiji) dobar poznavalac prave stvarnosti i istorije španskog društva, naveo je interesantan podatak: naziv Katalonac je stariji od naziva Španac. Ovaj „ozbiljan, politički narod”, po Inđićevom mišljenju, „sve do 1978. godine gurnut je u stranu”, a „za vrijeme Frankove diktature njihov jezik je bio zabranjen”.
U leksikonima nailazimo na podatke da je Katalonija istorijska pokrajina u Sjeverno- istočnoj Španiji, prvobitno naseljena iberiskim plemenima. U njenoj mukotrpnoj, teškoj istoriji smenjivali su se brojni zavojevači – bili su pod Kartaginom, Rimom, Vizigotima, Arapima i španskom markom Karla Velikog. Katalonci posebno s ponosom ističu podatak da se samostalna barselonska grofovija sjedinila 1137. god. s Aragonijom, a zadržala je samostalnost i u sjedinjenoj Španiji do 1714. Ponovo je stekla samostalnost (1932) nakon proglašenja republike, a osobito nakon pobjede Narodnog fronta ( 1936). Zbog istaknute uloge u borbi protiv fašizma, Franko je 1939. likvidirao autonomiju Katalonije.
Fašistička Italija i nacističke Njemačka oružanom intervencijom spasile su Franka i njegove pristalice da ne pretrpi poraz od republikanskih boraca. Pomogla mu je i politika „nemiješanja” koje su u vrijeme sukoba proklamovale vlade Francuske i Velike Britanije. SSSR i Meksiko pružili su pomoć španskoj republicii. I iz 53 zemlje (1.500 iz Jugoslavije) došlo je u Španiju oko 35.000 antifašističkih dobrovoljaca svrstanih u Internacionalne brigade, koje su se isticale izvanrednim heroizmom sve do svog rasformiranja (u septembru 1938.) Nakon što je 1938. republikanska teritorija razdvojena i u januaru 1939. zaposjednuta Barselona, fašističke snage, raspoređene u četiri kolone ušle su u Madrid 28.3.1939. godine zahvaljujući i izdajstvu kontrarevolucionarnih elemenata u gradu (peta kolona). Slijedile su krvave represalije fašističke diktature protiv republikanskih boraca i građana: veliki ih je broj pobijen, a oko milion bačen u tamnice i koncentracione logore. Više od 650.000 moralo je da bježi u inostranstvo.
Zla vremena ponovo su se vratila. Zbog nasilja države Katalonci organizuju masovne proteste i generalne štrajkove. U kratkoj izjavi za beogradsku Politiku Rafael Arguljol, pisac i angažovani intelektualac (katalonskog porijekla) koji još pamti kako je kao mladi student u vrijeme frankizma policija tukla ljude na ulicama Barselone, navodi da su „španski policajci i žandari probali da spriječe održavanje katalonskog referenduma o nezavisnosti fizičkim napadima na glasače. Tukli su ih pendrecima... Gađali gumenim mecima... Vukli za kosu i po podu dok su ih istjerivali sa biračkih mjesta... Ima previše neofrankističkih elemenata u ponašanju španske države”, zaključuje Arguljol. Katalonci, koji sebe ne smatraju Špancima, jer imaju svoj sopstveni jezik i kulturu, optužuju Madrid da se vraća na građanski rat kada je ukinuta autonomija njihove pokrajine. Centralna vlada, birokratizovana, nefunkcionalna, žale se katalonski separatisti, od njih uzima mnogo više, nego što vraća. Katalonija je inače najrazvijeniji dio zemlje (španska Slovenija). U glavnom gradu Barseloni vladajuću koaliciju čine republikanci i krajnje ljevičarske stranke.
Rukovođena svojim interesima Evropa nije osudila nasilje u Barseloni da ne bi ohrabrila ostale separatiste: u Baskiji ,u italijanskoj Lombardiji, francuskoj Korzici, Belgijskoj Flandriji ili rumunskoj Transilvaniji i mnoge druge.
Da se tako nešto dogodilo drugdje, Evropa bi već upozorila da se moraju poštovati pravo na slobodu izražavanja, okupljanja i glasanja i priprijetila sankcijama.
Predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker bio je jasan: ne želi nezavisnu Kataloniju, jer bi u EU to izazvalo na desetine „novih Katalonija”. I u govoru, nedavno održanom na španskom Univerzitetu Salamanka podržao je djelovanje španske vlade i nacionalizme nazvao „otrovom koji Evropu sprečava da radi zajedno”.
Premijer Španije Marijano Rahoj zahvalio je Junkeru na poštovanju španskog ustava, zakona i pravnog sistema. Svaki građanin Srbije, bez obzira da li obožava ili psuje Vučića, treba da se zapita kako se ta ista EU (koja je njeno strateško opredjeljenje) ponijela prema njihovom ustavu, zakonima i pravnom sistemu? Postoje, dakle, dvije vrste nacionalizama: otrovni i ljekoviti! Komentar je suvišan. Svašta!
I Vašington je stavio do znanja da „oslabljena i mala Španija nije u interesu SAD – tamo NATO ima četiri vojne baze.
Da parafraziram Manifest: bauk nacionalizma kruži Španijom, Evropom, pa i svijetom.
Vodeći svjetski antikomunistički ideolog Zbignjev Bžežinski smatrao je separatističko-nacionalističke snage prirodnim neprijateljem komunizma kao ideologije. Bžežinski nije mogao da predvidi da će separatističko-nacionalističke snage postati „prirodni neprijatelj” i za ne mali broj kapitalističkih država. Narodski rečeno: i pred njihovom kućom zaigrala je mečka. Tako im i treba.