-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Na takozvanoj Beogradskoj Narodnoj skupštini, održanoj od 12. do 14. juna 1839. godine, čelnici ustavobranitelja vrlo vješto su uspjeli da kao narodnu želju proguraju zahtjev da se iz narodne blagajne nikome i ni pod kojim vidom ne daje novac, sem onima koji se staraju o narodnom blagostanju. Svakako da je usvajanje ovog zahtjeva donosilo najveće koristi upravo ustavobraniteljima, kao ljudima koji su se predstavljali kao istrajni borci za narodni interes. Samo u periodu od početka jula do kraja septembra 1839. godine, oni su sebi i svojim prijateljima odredili sledeće nagrade i pozajmice iz državne kase: Đorđu Protiću, u to vrijeme još uvijek istaknutom ustavobranitelju, priznata je plata za sve vrijeme izgnanstva poslije sukoba sa knezom Milošem; Stojanu Simiću je odobrena pozajmica iz državne kase u iznosu od 50.000 carskih dukata bez kamate; prota Matija Nenadović dobio je platu za prethodni period u kom je radio kao član zakonodavne komisije; Avramu Petronijeviću plata je uvećana za 900 talira; Vučiću je data nadoknada za stvari razgrabljene od strane Turaka za vrijeme njegovog bavljenja javnim poslovima, dok mu je za usluge koje je učinio otadžbini ugušenjem Jovanove bune kao nagrada uručeno još 1.000 dukata; članovi Savjeta Milutin Garašanin i Vule Gligorijević dobili su po 500 dukata, dok su kneževi savjetnici sebi odredili iz civilne liste po 5.000 talira godišnje. Kada su se vijesti o ovom zloupotrebama pročule u Srbiji izazvale su veliko nezadovoljstvo naroda. Stoga je na Narodnoj skupštini, sazvanoj marta 1840. godine, bio podnijet zahtjev da se ne samo Stojan Simić, na koga je prebačeno težište krivice, već i svaki drugi činovnik koji je koristio narodni novac za privatne poslove otjera iz službe! Pošto se ova vijest pojavila i u novinama „Augsburger Allgemeine Zeitung”, a kako je i ovdje među prvooptuženima bio njegov prijatelj S. Simić, Pavlović je našao za potrebno da uzme okrivljene u zaštitu. Smatrajući da pomenute novine „mnogo koje šta javljaju ili ne istinito ili izopačeno”, on je istakao kako su pomenute sume, poklonjene ili pozamljene vođama ustavobranitelja, samo neznatna nadoknada za napore koje su uložili i za žrtve koje su za korist svoga naroda podnijeli. Po isteku roka, kada je Simić vratio svoj dug državnoj blagajni, Pavlović je odmah, na istaknutom mjestu u „Novinama”, dao obavještenje o tome, podvlačeći da je novac vratio na vrijeme, i to „zajedno sa zakonim interesom, dakle sa nekoliko hiljada dukata profita državnoj kasi”, iako je pozajmicu dobio bez ikakvog interesa.
Takođe, „Novine” su ukazivale na protekciju kod izbora državnih službenika, gdje je, kako se u štampi tvrdilo, vršena negativna selekcija. Posebno teško u „Novinama” je primljena vijest da je vlada odobrila godišnju penziju knezu Milošu i kneginji Ljubici: „Bil’ mogao ko i pomisliti, da se u ovako zlom stanju financija i jedna reč spomenuti može o davanju penzija onima, koji su kroz 25 godina punovlastni pritižatelji sviju zemaljski prihodi bili, i sva bogatstva zemlje sebi prisvojavali, kao Knjaginji Ljubici, koja i dan današnji gledi, da sve monopole u zemlji preotme, i knjazu Milošu, koji je zamenito blago sa sobom u stranu zemlju odneo i kojeg godišnji prihod i onako petdeset hiljada dukata iznosi”. Izuzetnu osjetljivost Pavlović je pokazao i kod pokušaja vlade da umanji značaj Savjeta, i zaobiđe ga pri donošenju pojedinih uredbi. „Novine” su reagovale na sledeći način: „Sad znamo, dakle, da se u Serbiji i nehotice i s neznanjem podpisuju zvanične uredbe, ali kako se nehotice naume i napišu takve uredbe? I kako se nehotice u takvim delima obiđe Sovet, bez koga se po Ustavu takvo što ne sme raditi?”
Veliku važnost Pavlović je davao događajima koji su izazvali protjerivanje čelnika ustavobranitelja iz Srbije. Ne štedeći previše ni samog kneza, on je glavne krivce za nastalo stanje našao u kneževim najpovjerljivijim ljudima, pa je stoga žestoke i brojne kritike upućivao vladi zbog njene nedoslednosti u odnosu prema pobunama i pobunjenicima. Stoga je, poslije vladinog uspješnog ugušenja Peketine bune, praveći poređenje s narodnom pobunom kneževih savjetnika, u „Novinama” objavljen sledeći komentar: „Ovde se i samo nameće čoveku primječanie, kako je Knjaz Mihail i sadašnje praviteljstvo Srbsko moglo ovu četu od 2.000 ljudi razterati i kolovođe njiove povatati, bez prolitija kapi krvi, i nereče, da se narodu ne može ništa učiniti, i da mu treba zahtevanju udovletvoriti; jer je ovo sad knjazu protivno; a onu proletošnju prvu četu od 500 ljudi, nemogaše da razteraju govoreći, da se narodu nemože ništa učiniti, i da mu treba ispuniti zahtevanje, da se oni činovnici proteraju, a to zato, jerbo je i želja bila to, što je nagovoren narod iskao. Nije li ovaj slučaj dovoljno dokazateljstvo, da je ona buna podignuta bila od oni[h], u koji[m] se rukama sad praviteljstvo nalazi...” Pavloviću su smetali različiti kriteriji koje su knez Mihailo i članovi vlade koristili u izricanju presuda pobunjenicima. Tvrdeći da su učesnici u svim bunama političkog karaktera podjednako krivi, on je smatrao da bi njihovo kažnjavanje trebalo sprovoditi po istim mjerilima. Takođe, zamjerao je knezu da zatvara oči pred očiglednim nepravilnostima u vođenju sudskih procesa i donošenju presuda, kao i da i sam u njima učestvuje.
(NASTAVIĆE SE)