Piše : Veljko Račić
To što se danas u Crnoj Gori dešava sa Srbima i njihovim (našim) pismom i jezikom nije ništa novo ili bar nije manje od svega zla crnoga koje jedna kaubojska i razbojnička država može da učini svojim građanima.
Duga je istorija lomljenja kičme pomenutoj zajednici od strane crnogorske države, dovoljno je sjetiti se Aranđelovdana 1852. (godinu nakom upokojenja najvećeg srpskog pjesnika) u Piperima, gdje je ubijeno 15 ljudi, pa u Bjelopavlićima dvije godine kasnije četrdeset i kusur silovanih žena i djevojaka, a ne bismo smjeli zaboraviti ni godinu kasnije u Kučima i 80 pobijenih, pa onda, sledeće godine, još 243 mrtvih, uglavnom žena, djece i staraca.
I četrdeset prve su komunisti zaigrali svoje krvavo kolo po Crnoj Gori; istorija pamti Peka Dapčevića i družinu, Jova Kapičića i druge zlikovce, utemeljivače mnogih jama (Mačkova, Kečina i druge) u koje su stavljane hiljade pobijene braće.
I to vrijeme pamti ,,nazadne’’ i ,,primitivne’’ Srbe koje je trebalo istrijebiti, a na njihovo mjesto naseliti Kineze!
Pomenuta komunistička i duhovna i moralna sirotinja pjevala je: ‘’Od Topole pa do Crne Gore, svud su vrbe da vješamo Srbe’’?!
Lako i brzo su zaboravljena serdarska vremena koja su svoje mjesto ustupila nesojskim.
Svoj portfolio su upotpunili borbom protiv svega srpskog na svim poljima, uporedo je tekao proces uništenja i zatiranja ćirilice ,izmišljena su brže - bolje nova slova, pod plaštom nekakvog multikulturalizma i građanštine prikriva se najpodmukliji fašizam, koji se povremeno otkriva i bude vidljiv kao klupko koje se odmotava i razotkrije svu prljavštinu moralnih propalica i protagonista montenegrinske dogme i mitologije.
Ta i takva Crna Gora postaje dobar poligon za razne pokazne vježbe i eksperimente u ,,spravljanju’’ novih identiteta.
Takva Crna Gora je najozbiljniji kandidat za katoličenje, a njena sadašnja vlast računa da će uvlačeći državu suprotno većinskoj volji naroda u NATO pakt sačuvati primarno svoje nepravedno stečene dukate, ali i naći spas od odgovornosti za sva nepočinstva za gotovo tri decenije svoje nedodirljivosti.
Glavni cilj nije napušten- nastavak lomljenja kičme Srbima, ali nijesu računali da je ta kičma od silnih savijanja i pritisaka očvrsla, postala jaka i nesalomiva.
S tim se nije računalo.
Sve vrijeme inteligencija ćuti, razni komformisti drže čvrsto ono što im je dopalo šaka, a u sebi gunđaju ,,ćuti, može biti i gore’’.
Akademija nauka je postalo gerontološki centar, životari, krade Bogu dane, a u svoje pero bila je nešto drugo.
Univerzitet spava dubokim zimskim snom, liše dva- tri profesora koji daju znake da u njihovim grudima kuca srce, svi drugi imaju prečeg posla.
Moralno posrnuće pokoljenja koje je ,,za pjesnu stvoreno’’ ide ka svojoj završnoj fazi.
I ako se nekad progonio i ubijao brat zbog pripadnosti ideologiji, on se danas progoni i satire iz identičnih razloga, ali i zbog bojazni od preuzimanja nepošteno stečenog kapitala, zaustavljanja potpune izdaje zemlje.
Crnogorci nikad nijesu bili beskičmeniji, ni bezvratiji nego danas.
Sve se može promijeniti, ali taj usud crnogorske države da progoni potomke onih koji su je stvarali ostaje kao crveno slovo u kalendaru, ostaje konstanta.
Kažu da je tzv. ,,zla krv’’ proizvod moralne neuravnoteženosti, a toga u Crnoj Gori nikad nije falilo.
I dok god želje okupatora (NATO i dr.) budu imale prednost u odnosu na želje brata svoga, neće biti sreće u državi koja, usput budi rečeno, diskriminiše trećinu svojih građana.
Sve do onog trenutka kada neka crnogorska vlast (a nijedna vlast nije po božjoj volji već je po božjem dopuštenju) shvati da je država Crna Gora dugoročno održiva samo ukoliko Srbi imaju ista prava ( ne veća ili manja prava od drugih ) i da će svoju sreću naći onda kada i Srbi osjete svu punoću tih prava, sve će biti samo obično mučenje, a istorija nas uči i kako se sve završavalo u prošlosti.
Dobrica Ćosić kaže na jednom mjestu da je ,,država kob crnogorskog plemena i hrana svakom nemoralu i neradu’’ i kako vrijeme odmiče sve mi se čini da je to blizu pravoj istini.