PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kad je petnaestog i narednih dana mjeseca marta Pešta bila u nacionalnom zanosu, kad su na sve strane bile okačene nacionalne zastave a ljudi bili okićeni kokardama, ni tamošnji Srbi nijesu mirovali. Okupljeni u Tekelijanumu i Matici srpskoj, najviđeniji među njima – Jovan Đorđević, Laza Marković, zatim Teodor Pavlović, Jaša Ignjatović, Jovan Subotić, Đorđe Stojaković i Isidor Nikolić – zahvaćeni revolucionarnim raspoloženjem, odlučili su da se oglase jednim nacionalnim programom. Program je napisao J. Ignjatović, a dopunili su ga i doradili Đ. Stojaković i I. Nikolić. On je napisan u vidu zahtjevanja i imao je ukupno 17 „punktova”, kako ih je nazivao Ignjatović. Srbi su „punktovima” priznali mađarsku narodnost i „diplomatičesko dostojanstvo mađarskog jezika u Ungariji”, ali su od Mađara tražili da priznaju srpsku narodnost i pravo na upotrebu srpskog jezika u svojim narodnim poslovima. „Punktovima” je tražena sloboda vjeroispovijesti, slobodno uređivanje crkve i korišćenje crkvenog jezika, redovno popunjavanje upražnjenih eparhija, uključivanje svjetovnih lica u konzistorije, zakonsko utvrđivanje manastirskih prava i posjeda, slobodno otvaranje i upravljanje školama. Zatraženo je da se Srpski narodni sabor sastaje svake godine, da njegova zasjedanja budu javna, a da svi saborski zahtjevi mogu da budu podnijeti vladaru, da se „vostočno veroispovedanije” zaštiti od svih mogućih napada, posebno onih koji su tiču unijaćenja, i da se oduzete crkve od naroda „vostočnog nesojedinjenog veroispovedanija povrate”. Jedan od zahtjeva odnosio se na pravo da se na Srpskom saboru izaberu vrhovni školski nadzornik i asistenti narodnih i školskih fondova, koji će upravljati tim fondovima i fondacijama. Za arhiepiskopa i episkope traženo je da na Državnom saboru dobiju dostojno mjesto i glas koji im pripada „po redu starješinstva čina među rimskim arhiepiskopima i episkopima”. Istaknut je zahtjev da Srbi, u skladu sa članom 10 zakona iz 1792. godine, budu uključeni u najviše i više organe državne vlasti i sudstva, da Kikindski i Potiski distrikt steknu svoje poslanike u Ugarskom saboru, i da Vojna granica, u crkvenom, školskom, vojničkom i političkom pogledu bude uređena „na osnovu slobode i svoje narodnosti”. Poslednjim punktom zatraženo je da Srbi „vostočnog veroispovedanija”, u skladu sa zakonima i svojim privilegijama, budu oslobođeni plaćanja desetka rimokatoličkom sveštenstvu. Punktacije su završene sledećim usklikom: „Kralju vjernost, otečestvu svaku žertvu, a Mađarima bratsku ljubov”.
Zahtjevanja peštanskih Srba, odštampana u vidu letka kao „Želje srpskog naroda”, srpska omladina razaslala je na razne strane gdje su živjeli Srbi. Ona su prevedena i na mađarski pa je odlučeno da se dostave vladaru, palatinu i predsjedniku mađarske vlade Baćanjiju. Za njih se brzo saznalo i zahtjevi su prihvaćeni kao prvi program Srba iz Monarhije. Iako u njima nije bilo ni pomena o nekoj posebnoj srpskoj teritoriji, o Vojvodini, Vojvodovini ili Vojvodstvu, iako su ona u tom pogledu, kako svjedoči Jaša Ignjatović, bila nevina, izazvala su senzaciju „kod samih Mađara, i o njima se počelo govoriti”. Najgore je bilo to što su želje srpskog naroda od mađarske vlade protumačene kao srpski separatizam. Iako je baš u to vrijeme u Pešti bilo i zajedničkih srpsko-mađarskih istupa, oduševljenih govora o jednakosti i bratstvu, skupova na kojima su se vijorile zastave i vidjele brojne kokarde, na kojima se čulo i „Eljen” i „Živio”, Srbe je mađarska zvanična strana osumnjičila za separatizam. To se desilo i zato što su na samomom početku revolucije, 25. marta 1848, Beograd i Zagreb u Pešti ocijenjeni kao glavna žarišta pokreta, odakle je jedinstvu ugarske države i mađarskom narodu prijetila najveća opasnost. Značajno je i to da su tada Sloveni Monarhije ocijenjeni kao glavni neprijatelji ne samo Ugarske već i dinastije, da su oni, navodno, pristajali uz stari – preživjeli apsolutistički režim, protiv kojeg su se borili „napredni” Mađari, a branili ga „nazadni” Srbi i Hrvati. Zbog svega toga nije slučajno mađarski ministar unutrašnjih poslova Bertalan Semere upozorio Jovana Subotića da mađarska vlada nije u mogućnosti da pojedinim Srbima, koji su učestvovali u izradi srpskih peštanskih zahtjevanja, garantuje sigurnost prilikom mogućih izgreda mađarskih masa. Zato što je i mađarska štampa donosila vijesti o srpskom separatizmu, grupa viđenijih Srba, kao što su Teodor Pavlović, Đorđe Stratimirović, Jovan Subotić, Isidor Nikolić i Pavle Trifunac, dali su izjavu mađarskom listu „Hirlap”. Njome su izrazili lojalnost Srba mađarskoj vladi i državi, a odbacili su svaku pomisao o separatizmu. U izjavi su naglasili da očekuju da zakonite želje Srba budu ispunjene.
U svakom slučaju, viđeniji Srbi iz Pešte, među kojima posebno Teodor Pavlović, nastojali su da narod održe u miru, da srpske zahtjeve ostvare legalnim putem, posredstvom vladara, mađarske vlade i zemaljskog sabora. Željeli su da izdejstvuju sazivanje Srpskog narodnog sabora, na njemu da iznesu sve svoje zahtjeve i predloge i onda da ih podnesu na odobrenje Dvoru i vladi u Pešti. Uprkos pomirljivom držanju Srba, prema ocjeni Jovana Hadžića, koji nije bio nesklon Mađarima, s njima se nije mogao postići sporazum.
(NASTAVIĆE SE)