Jednoga dana dođe mnogo pošte, što pisama, što paketa. Uđoše njene sobne drugarice, skupiše se na tri mjesta, u tri kolektiva, raspakovaše pakete, podijeliše hljeb i keks koji su dobile, pa sjedoše da jedu. Niko da je zovne, reda radi. Čuje zveckanje dvopeka pod njihovim zubima, kao da joj po glavi taj zvuk struže.
U očajanju donese odluku da se ubije skakanjem u more.
Čim ih izvedoše na zrak, ona se odvoji od grupe, pa pođe prema betonskoj ogradi, trčeći koliko je noge nose.
Presječe je oštar glas i istog trenutka osjeti nečije ruke na vratu. Ščepao je agent, uvrće joj glavu, viče, pa je nogom gurnu u leđa i okrenu u pravcu barake. Petorica stražara je okružiše i uvedoše u zgradu gdje su kancelarije. Uvedoše je kod komandanta logora. Rekoše mu šta je htjela da uradi. On poče da viče na nju, psuje joj majku komunističku, i reče da će za kaznu provesti sedam dana u samici.
Idi kod upravnika logora – posavjetova je jedna žena. – Zamoli ga da ti kaznu ukine, možda će se smilovati.
Istog dana ode ona kod upravnika. Reče mu da nije htjela da pobjegne, jer i ne može, već da se ubije. I reče da joj je najteže to što otac nije sa njom.
On joj reče da je neće slati u samicu. A postoji i mogućnost da se spoji sa ocem. Samo da napiše molbu, koju će on proslijediti u Rim, gdje se o tome odlučuje.
Molbe napisaše i svi drugi, a bilo ih je desetak, čiji su članovi porodica bili otpremljeni na Siciliju.
Od toga dana Milunki je bilo lakše. Glad je dobro podnosila, a preganjanja između žena o tome ko je patriota, a ko izdajnik među njima, nijesu je zanimala.
Svi su se jako obradovali kad ih obavijestiše da su molbe iz Rima riješene pozitivno, i da će se svi spojiti sa svojima. Neće ići tako brzo, ali je dozvoljeno da se spoje.
Potrajalo je oko pet mjeseci to čekanje na spajanje. Već su svi bili izgubili nadu da će im se želje ostvariti, kad jednoga dana, baš su bili na zraku, uplovi u luku brod. Oni, po navici, gledaju gdje će ljudi koji iz njega izlaze. Uz pratnju nekoliko karabinjera, grupa ljudi s broda uđe u logor. Jadno izgledahu, zapušteni, neobrijani, pravi prosjaci. Uvedoše ih kod upravnika, pa ih ubrzo izvedoše. Među njima jedva korača starac, ćelav, odrpan, mršav, sama kost i koža, sa nekakvim smotuljkom ispod pazuha. Za njim idu četvorica muškaraca nešto boljeg izgleda, pa još trojica mlađih ljudi, takođe neuredni i zapušteni.
Robijaši stoje i gledaju.
– Da li je tu Milunka Bulatović? – jedva čujnim glasom progovori onaj starac. – Ja sam njen otac – promuca.
Milunka mu priđe, uhvati ga pod ruku. Pogledaše se u oči. Potom padoše jedno drugom u zagrljaj.
Toga dana dozvolili su im da sjede napolju koliko god hoće, da se ispričaju. Čak je i upravnik izašao, pa ih gleda i smije se.
Jednoga dana na Milunkino ime stiže paket od brata Ivana Bulatovića.
U paketu je bilo kilo brašna, pola kila prepečenog hljeba i kesa začina. Njenoj sreći nije bilo kraja.
Narednih dana je od ono malo brašna mijesila hlepčiće. Vrući hlepčići, koji su se pušili, bili su tako ukusni i mirisni. Tih dana je i jedan mještanin često prolazio pored ograde, pa, kad god vidi oca, on mu krijući pruži po nekoliko smokava iz korpe, koje Milunka stavi u lonac s vodom da se kuvaju, pa u to doda malo brašna i začina.
Proživjeli su tako nekoliko dana, gosteći se. Milunka je malo jela, samo da bi za oca bilo više.
Otac joj je pričao da su neki logoraši u njegovom paviljonu bili organizovani po nekakvim ćelijama, grupisali se i bavili nekakvim političkim radom. To su bili komunisti. Međutim, bilo je i onih logoraša koji su bili za kralja i otadžbinu, javno. Izbijale su svađe između jednih i drugih, često i tuče. Tukli su se krvnički Srbi između sebe u Italiji zarad političkih gledišta.
Obrada su vrbovali i jedni i drugi, ali je on do kraja ostao neutralan.
To ljeto, 1943. bilo je na izmaku.
Jedno prohladno septembarsko predveče spustiše se dvije letjelice na betoniranu zaravan, nedaleko od logora, što namah probudi znatiželju logoraša.
(Nastaviće se)