Glumca Dejana Đonovića je nepotrebno posebno predstavljati jer ga u Crnoj Gori skoro svi znaju. Godinama igra u brojnim predstavama Gradskog pozorišta Podgorica, podjednako i u dječjim i u predstavama „za odrasle”. No, tu se nije zaustavio, neumorno stvara poeziju za najmlađe, vodi dječje festivale. Kaže da je pozorište magija koja glumcu donosi neprocjenjive blagodeti.
– Pozorište je čarobna stvar i ona nikako ne znači samo premijeru i igranje pred publikom. Dok se sprema predstava to je kao neka vrsta velike tajne. Ali, dok se to dešava, vodite poseban, specifičan život, formiraju se specijalni odnosi, bolji nego odnosi u svakodnevici. Mi se moramo bolje povezati da bismo stvorili predstavu, koja je rad glava i tijela svih nas koji stvaramo jedno scensko djelo. To vam je kombinacija mravinjaka i pčelinjaka u kojoj morate i da mislite, i da radite, i da poštujete jedni druge. Tako je rezultat uvijek dobar. Jer, ona pozitivna energija koja vlada u cijelom kolektivu mora da se materijalizuje. A ako nije tako, onda je bar sigurno da proces kroz koji tada prođete jednog dana će se vidjeti i na vas ostaviti traga – objašnjava glumac.
● Ispunila su se očekivanja, čini se, o uspjehu predstave „Snježana i sedam patuljaka”, gdje Vi igrate jednog od patuljaka. Kako je bilo raditi na ovom komadu i da li je odziv publike zadovoljavajući?
– Kako je bilo klečati na koljenima mjesec dana? Ova predstava je izašla onako kako je reditelj zamišljao, a glumci očekivali. Publika je zaista divno primila ovu bajku, a znamo da su one kod nas, na ovom balkanskom području, neprikosnovena vrsta pripovijedanja za koje ne treba tražiti publiku. Gradsko pozorište je sa ovom predstavom napravilo pun pogodak.
● Koliko kondicije, i mentalne i fizičke, je bilo potrebno da oživite na sceni lik pametnog patuljka?
– Igram Uča, `ajde da kažem, intelektualnog člana ovog tima patuljaka. Nije bilo jednostavno u fizičkom smislu pripremati ovaj lik. Lijepo smo radili, pa mogu da kažem da nam je bilo veoma lako i jednostavno pripremati ovaj lik u ekipi kakvu mi imamo, na čelu sa mladim Veljkom Mićunovićem, koji, bar ja tako doživljavam, u sebi njeguje dječju dušu. To je jedan od ključeva uspjeha stvaralaštva za djecu. I svaki glumac iz našeg ansambla sačuvao je djetinjstvo u sebi, što nam je mnogo pomoglo da ovaj tekst doživimo i ponudimo je publici, koja je rado gleda. Ali, moram da vam otkrijem da u originalu bajke nema likova patuljaka, oni su svi kao jedan. Njih je Holivud izmislio. Volt Dizni je podijelio uloge patuljcima i, eto, tu podjelu su prihvatili veliki dramski pisac Aca Popović, kao i Igor Bojović, koji je uradio dramatizaciju. Mi patuljci: Sejfo Seferović, Pavle i Branko Ilić, Simo Trebješanin, Slaviša Grubiša, Goran Slavić i ja lijepo smo se zabavljali. Bilo je naporno, ali svaki posao koji se radi zdušno, ne može biti lak. Ali, publika je lijepo primila ovaj komad, pa koliko znam u aprilu ćemo ga igrati deset puta. Nadam se da će koljena izdržati. Jer, nije lako biti patuljak.
● Moglo bi se reći da ste karijeru posvetili najmlađima. Da li su djeca stvarno najzahvalnija publika?
– Publika je nešto bez čega pozorište ne može. Ona je dio svake predstave, performansa, svake poruke izrečene na sceni, ona je neprikosnoven dio pozorišnog procesa i sve što radimo ne radimo samo iz ličnih i umjetničkih pobuda i potreba. Djeca su (bez obzira što je dosadno koliko se ponavlja), najbolja publika! Nije da je ne možete prevariti, jer naivne, dobre duše možete prevariti, jer one nemaju zadnje namjere, pa vjeruju ljudima. Ali, računamo da su djeca na neki način zaštićena bar sa te strane. Jer, mi koji se bavimo umjetnošću za djecu, imamo toliko morala da nećemo uraditi nešto što nije za njihov uzrast. Mislim da je „Snježana i sedam patuljaka” baš od onih predstava koje mogu djeci da pomognu da porastu u slobodne, zdrave, vesele i lijepe ljude.
● Roditelji često mališanima daju tablet, mobilni ili ih posade pred mali ekran, a mnogo rjeđe ih vode u pozorište. Šta biste Vi poručili roditeljima?
– Nije cijena karte u pitanju, jer je cijena simbolična. Mislim da je stvar u nedostatku slobodnog vremena. A kad imaju, tokom vikenda, radije će po lijepom danu odvesti svoje dijete u prirodu, nego u pozorište. Volio bih da imamo proljećnu - otvorenu scenu, ali mi u Gradskom nemamo nikakvu scenu. Mi smo podstanari više od 60 godina. Zato smo poslednjih godina uveli matine predstave od 12 časova, računajući da su se mališani i njihovi roditelji već naspavali, pa vrijeme do ručka mogu da upotpune nekim lijepim sadržajima kakvo je pozorišna predstava.
A, nije šteta iskoristiti dio vikenda vremenom provedenim pored scene, sa glumcem, a ne sa tabletom i kompjuterom. Mi u pozorištu komuniciramo sa gledocima direktno, kao i ona s nama, a to je nezamjenjivo. Takvu komunikaciju više gotovo da ne možete čuti ni vidjeti, jer danas ljudi uglavnom drže monologe. Ako hoćete dijalog, pozorište je pravo mjesto. Jer dijalog nije samo da pričate, već da razmjenjujete misli sa ljudima sa kojima se razumijete. Pozorište je vid komunikacije koji nije, niti će ikada biti, prevaziđen. Zato i idemo u pozorište.
● Na čemu još radite ovih dana?
– April je prilično gust. I maj. To su proljećni mjeseci kada je pozorište veoma aktivno. Idemo i na festivale, ali neću otkriti za sada o kojim je svetkovinama riječ. Gradsko pozorište je poslednjih godina vrlo aktivno kada su festivali u pitanju, što je veoma bitno i za nas i za Podgoricu i Crnu Goru. Sa predstavom „Pogled sa mosta” imamo turneju van Crne Gore, „Bajka o ribaru i ribici”, takođe putuje i učestvuje na par festivala u regionu. Ono što je interesantno, početkom ljeta nastavljamo rad na predstavi „Kavez” Mirjane Medojević, tako da ćemo u jul ući sa novom premijerom. Ide ljeto, pa naravno, učestvujemo na festivalima, od našeg Kotorskog festivala pozorišta za djecu pa dalje. Na jesen nas čekaju dvije nove predstave.
● Riječ je o veoma zanimljivoj temi?
– Medojevićeva je svoj autorski projekat posvetila prosjačenju. U toj predsatvi igram oca. To je tema koju pozorište, ni crnogorski umjetnički, pa ni intelektualni krugovi, uglavnom nisu obrađivali, a svuda je oko nas. To je jedna od gorućih tema i vrlo osjetljivo pitanje. Zato se nadam da će Gradsko ovim komadom otvoriti put razjašnjenja ovog društvenog problema, koji ovo društvo nikako da krene da rješava. Želimo da se djeca sa ulice konačno vrate igri, školi, slobodi...
● Kako postižete sve obaveze kada radite u Podgorici, a živite u poslednje vrijeme u Herceg Novom?
– Preko 20 godina živim ni tamo ni ovamo, između Novog i Podgorice. Uglavnom sam živio u Podgorici, ali se u poslednje vrijeme situacija promijenila, više sam u Herceg Novom, zbog posla moje supruge koja nažalost nije uspjela da nađe posao u glavnom gradu. Narednih godinu dana ona će raditi svoj posao u Novom. Ma, nije nama glumcima to veliki problem, navikli smo mi na visoku dinamiku. Uglavnom ako vas pitaju gdje će Dejan Đonović biti naredne godine vi recite „u automobilu”.
S.ĆETKOVIĆ


Nova knjiga i rad sa Šilingom

● A čemu ćete Vi biti posvećeni u narednom periodu?
– Pripremam novu knjigu za djecu pod nazivom „Trema”. U pregovorima sam još sa izdavačima. Može biti nekog iznenađenja u tom smislu, ali još ne želim da otkrivam pojedinosti. U oktobru počinjem da radim projekat sa Arpadom Šilingom, jednim od trenutno najboljih reditelja u Evropi, koji je napravio čudo na daskama koje život znače poslednjih deset godina. Veoma je specifičan, interesantan i divno radi sa glumcima. Nadam se da će tako biti i sa mnom i mojim kolegama jer je riječ o novom komadu Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”.