Piše: Magda Peternek
Kud plovi ovaj brod? Ja bih rekla,nažalost, nigdje. Nasukan već godinama u nekakvoj nedođiji besmisla i sramote. Brod bez pravog kapetana. Teško da mu ima spasa, jer kopna nema ni na vidiku. Godinama pošten i pristojan svijet ovoga nam životnog putešestvija nema pravo na ono osnovno što ga čini čovjekom, a to je dostojanstvo. Čopor nekakvog polusvijeta, polupismenih i prostih, krstari našim „morima’’. Rovari i teroriše naše jedine živote. Baš taj polusvijet nasukao je naš brod, a on se baškari u svojim kilometarskim jahtama. Plovi u svim vodama, pliva svim stilovima, a destinacija mu je uvijek ista-dno dna! Polusvijet je na cijeni već dvadeset i kusur godina. Pjevaljke, starlete, tajkuni, mafijaši i ostali pajtaši. Ne može im niko ništa, jači su od sudbine. Nakotilo se toga, nakitilo se zlatom, namlatilo se para, namazalo se svim mogućim farbama, naduvalo se, napumpalo sve isturene dijelove tijela. Nad nama se nadvio nadmeni polusvijet. Stanija i ostala ‘’ekipa’’ zaključaše ‘’Farmu’’, pokupiše ‘’kajmak’’ i odoše u stvaran svijet. Vratiše se u njihov polusvijet. Kad pristojan i skroman čovjek pomisli na ‘’Farmu’’, na to čudo neviđeno, na te hektare i hektare neukusa i primitivizma, ne može a da se ne krsti danima. Pa i onaj što se ne krsti, morao bi se čak i lijevom prekrstiti. Mora se zdrav čo’ek zabezeknuti nad ovom ruljom polusvijeta i njihovim načinom života, nad njihovim rječnikom, nad njihovom komunikacijom. Mora se zastidjeti i zapitati-dokle, ako Boga znate? Ja se to pitam svakodnevno, ali odgovor ne nalazim,nažalost. Vjerovatno samo do neke sledeće farme i do još većeg primitivizma i sramote (ako uopšte može biti većeg). Polusvijet, dragi moji, jaše na našim leđima bez pardona i ne pada mu na pamet da sjaše. Može mu se. Dalo mu se i šakom i kapom. Podržavaju ga velike glave,ulizuju mu se, timare se međusobno i gaje. Razmnožio se polusvijet, razmazio, razmilio, osilio, zasjeo. Ne misli mrdati. Te slabe, neostvarene i neosviješćene i neprosvijećene osobe, te persone, uvijek se skupljaju u čoporima i odatle udruženim glasovima, budući da su većina i množina, i udruženim snagama (jer samo slabi pokazuju snagu), podmuklo, licemjerno i mučki napadaju sve one samosvojne, ostvarene ličnosti, koje idu svojim mirnim putem i ne pristaju na zadat život. Takvi su najčešće zagovornici dekadentne i destruktivne demokratije i onog duševno i duhovno bolesnog društva, iza kojeg se negdje u nevidljivoj i mračnoj pozadini prikriva potuljena i duboka mržnja prema svemu suštinskom, samosvojnom i samobitnom, prema svemu autentičnom, originalnom i samoniklom u onom izvornom značenju. Upravo ti mediokriteti i taj polusvijet nas je i doveo do ivice propasti i stradanja. Upravo su oni ti koji veličaju demokratiju i stavljaju paralelu između nje i potrošačkog društva. To im jeste cilj -da čovjek prestane razmišljati, da prestane biti stvaralac, da postane surovi potrošač, koji više ne zna zašto živi i ne zna da li uopšte i živi. Upravo tako postali smo stjecište polusvijeta demokratije, polusvijeta ljudskih prava, polusvijeta nacionalizma, nekulture, prostakluka i degradacije.
Dakle, ovo je vrijeme velike sramote, opšteg sunovrata morala i svih suštinskih vrijednosti društva. Vrijeme u kome trunu humane i dobronamjerne misli. Vrijeme u kome se ne može slobodno i duboko disati, u kome nema prostora ni prolaza za mudru i bistru riječ. Ovo je vrijeme gdje ne uspijeva onaj koji je pošten, vrijedan i darežljiv, već onaj koji je sposoban da ne bude takav. Ovo je vrijeme polusvijeta.
Kako se boriti, kako naći način i stati na put dekadenciji čovjeka? Teško, ali se mora vjerovati, mora se svom snagom izdići iznad gomile i tražiti suština, a ona je u humanosti, dostojanstvu i stvaranju.
Zato, budite i vi uz one koji vjeruju i znaju da nismo došli na ovaj svijet da budemo polusvijet. Došli smo da poštujemo, radimo i ostavimo nešto vrijedno iza sebe. Da pomažemo. Nismo došli da gajimo primitivizam. Došli smo da zasadimo kulturu. Ja sam na toj farmi. I ja i moj bič. Jer, polusvijet je kič.
(Autor je pjesnik)