Arhitekta i pisac Saša Buđevac oglasio se novim romanom „Trianglađani”. Riječ je o djelu koje predstavlja napetu dualogiju o ljudima sa margine, koje ujedinjuje čudnovati splet okolnosti. Trilerski zaplet čitaoca duhovito vodi kroz misteriju nestanaka romske djece, do lova na knjigožderca, uništitelja „Dnevnika Ane Frank” u bibliotekama. Prema mišljenju kritike, konačno se pojavio srpski krimić koji parira etabliranoj nordijskoj školi.
• Kako je nastala Vaša nova knjiga? Kako je sazrijevala sama ideja, kada i kako ste postavili osnovne koordinate za njeno pisanje?
– Imam problem sa povećanom osjetljivošću za slike i ljude. Prosto mi se zalijepi neki prizor ili čovjek koga srećem na ulici i to počne da me proganja. Onda mi bude lakše da o tome nešto napišem i tek se tako oslobodim. Ovdje je sve krenulo od „Sakupljača”. Sretao sam ga u kraju i postao mi je intrigantan. Onda je njegov lik povukao druge. Kada je krenulo sa „cijepanjem Ane Frank” opsesivno sam pratio u medijima sve što se događa oko toga. Proganjalo me je pitanje zašto? Ludilo mi nikada nije dovoljo objašnjenje. Nekoliko godina sam se odupirao toj temi jer je veliki rizik baviti se njom. Nisam izdržao.
• Vaša „Triangla”, taj mali kosmos u kojem obitava svijet tvorite, pak, od onoga što Vam je pod rukom, okom. Nemoguće je ne prepoznati da je riječ o gradu u kojem živite i stvarate, a opet, priča je u korijenu toliko univerzalna, da se „Triangla” može situirati gotovo bilo gdje na Zemljinoj kugli. U kojoj mjeri Vi kao autor osjećate univerzalnost ove priče?
– „Triangle” i postoje u više gradova Srbije i svuda po svijetu kao spomenici razvoja željeznici u drugoj polovini 19. vijeka. Mi vazda hodamo po metaforama i gledamo u njih. To je samo pitanje perspektive. Svi prostori u mojim romanima su metafizični: trijangla, Kafe-z, Aleksandrijska biblioteka... Ja sam arhitekta i imam produbljeno razumijevanje prostora. Naravno da sam svjestan univerzalnosti, mada mi ona nije bila cilj niti sam namjerno to radio. I svi ti slojevi se sami spontano razlistavaju. Nekih sam svjestan, a neke čitaoci sami učitavaju, ali me rijetko iznenade. Dešavalo mi se da u literaturi osjetim hinjenu univerzalnost, onu sa predumišljajem. Meni to uvijek bude banalno.
• Ovaj roman predstavlja Vaš književni iskorak po mnogo čemu, konačno i po žanru. Da li je krimi roman bio već na početku pisanja u planu ili se priča „otela”?
– Sve što sam do sada napisao imalo je trilersku potku osim „Faking storiz”. To je žanr koji meni odgovara mada se u literaturu preselio iz kinematografije, što mi takođe godi, jer sam čovjek koji misli u slikama. Nekada je ta struktura jasnija, nekada manje. Skoro uvijek imam želju da napišem krimić, ali se usput tu svašta nahvata. Nekada mi je triler samo izgovor da bih napisao nešto drugo. Kao nekakva himera: kosti su joj jedno, a meso nešto sasvim drugo.
• Kažete „Sloboda je izmišljena onog trenutka kada je neki zlotvor sagradio prvi kavez”. Nalazim da ste ovdje uveliko načeli i priču o slobodi! A Vaši junaci, naizgled zatočnici Triangle, zapravo su listom izvan kaveza, onog globalnog, nevidljivog i vidljivog, dakle, posve slobodni ljudi...
– Mikrokosmos niko ne može da zatoči. Znate li da životinje u prirodi ne znaju za povišeni krvni pritisak, ali čim ih stavite u zatočenišvo one ga dobiju? „Trianglađani” jesu i priča o slobodi, ili prije o neslobodi. Šta je fascinacija pticama u romanu, nego težnja ka slobodi?
• Višedimenzionalan, višeslojan, roman progovara i svjedoči jednu vrstu nesvakidašnjeg otpora globalizaciji... Šta mislite o tome?
– Meni je najvažnije da osnovna površinska priča radi. Pristalica sam klasičnog pripovijedanja i jasne strukture. Moje priče se kreću u jako malom duhovnom prostoru. Posebno mi godi kada čitaocu razmrda maštu, pa on nađe novi ključ. Da, smatram sebe antiglobalistom i ljevičarom ako hoćete, mada tu odrednicu više niko ne razumije šta znači. Najveći mi je kompliment ako priča dovuče čitaoca do kraja, ma kako je razumjeli ili ne razumjeli. Ne bih sam sebe da tumačim.
• Izvajali ste čitavu galeriju živopisnih, autentičnih likova. Napominjete to u uvodnom dijelu već, a većina njih zaista i postoji u realnom životu. Možemo li da kažemo da se u Vašem romanu susreću, sučeljavaju, sudaraju fikcija i stvarnost, i u kojoj mjeri, kom odnosu? Da li je zapravo moguće to i odrediti onda kad se sve isprepliće kao kod Vas?
– Neki likovi su autentični, ili domaštani na osnovu pravih ličnosti. Neki su potpuno fiktivni. Dešavalo mi se da na ulici ženi pokažem čovjeka: „Vidi ovog! Ovo je Sakupljač”. Ili, „Po ovom sam napravio Bibija”, a oni jadni ljudi, nemaju pojma da su se našli u romanu. Desilo mi se da čovjek po kome je lik napisan sebe ne prepozna pri čitanju što je vjerovatno dobro. Možda im ne godi da postanu literarni junaci? Kad bi se snimao film o njima, svi bi voljeli da ih glumi Bred Pit, ali teško. Iznenadili bi ste se da su neki potpuno fantastični događaji zaista odigrali. Činjenica je da mašta ne može da dobaci do stvarnosti. Mašta funkcioniše po pravilima, jer živi u umu koji ima svoje limite, a život nema to ograničenje pa stalno iznenađuje. Naravno da je moguće odrediti odnos fikcije i stvarnosti u „Trianglađanima”. Kažu da je tajna kada samo ti znaš, a priča nije ono što sam napisao, nego ono što sam sakrio u njoj.
• Zavodljiva i zagonetna, Vaša Triangla nosi višestruku simboliku...
– Sada bih radije to izbjegao. Ta tema je dio romana pa, ako se neko odluči da ga pročita, da mu ne pokvarim merak.
• Već na samom početku romana uočljiva je Vaša fascinacija trouglom. Arhitekta se ovdje, jasno je, uveliko „našao” piscu...
– Triangla je samo prostorni okvir i to tijesan. Moja fascinacija je više unutar Triangle. Svi ti začudni likovi i ono što im se dešava. Moja fascinacija radi po principu matrjoške.
• Kako pišete, imate li neke svoje rituale?
– Imam blokove i olovke pored kreveta gdje spavam, uz fotelju iz koje gledam televiziju. Kada me napne misao na čudnim mjestima, pišem po novinama, kasa blokovima pa skupljam papiriće po džepovima, u novčaniku. Dok pješačim uz Nišavu, ne mogu da zapisujem pa usnimim u telefon poneku rečenicu ili više. To sada češće radim, nego ranije. Taj način kasnije daje tekstu fluidnost usmenog pripovijedanja bez viška nepotrebne dekoracije. Ako ne zapišem odmah, to što mi dođe, izgubljeno je zanavijek. Onda vikendom ustajem kao za posao i pokušam da sve to sistematizujem ukucavajući u računar.
• Ako govorimo o uzorima u književnosti, koji su Vaši?
– U mojim godinama bi to bilo čudno da imam uzore, ali trenutno radujem se Kormaku Makartiju, njegovoj mirnoći i nepretencioznosti.
Mila MILOSAVLjEVIĆ

---

Konstantin Keleš i Aleks Baldman
Saša Buđevac je rođen 1961. godine u Nišu. Završio je Arhitektonski fakultet u Beogradu 1984. Pod pseudonimom Konstantin Keleš objavio je knjigu „Prirodni zakoni Sime krojača” (2012), (drugo, dopunjeno izdanje objavljeno je 2014). Kao Aleks Baldman potpisao je zbirku priča „Faking Storiz” (2014), a svojim imenom i prezimenom, Saša Buđevac se prvi put oglašava romanom „Zli fliper i njegov šegrt”, nakon čega je uslijedio roman „Trianglađani”, u izdanju Niškog kulturnog centra. Djelo je objavljeno u ediciji „Tragači”, koja slavi subverziju kao sveti princip književne akcije koji omogućava da se pređe granica dobrog ukusa zarad vrhunskog zadovoljstva ovaploćenog u poročnom bratstvu pisca i čitaoca. Raskrinkati i poništiti podjelu književnosti na visoku i nisku, elitnu i popularnu - misija je ove biblioteke, čiji je urednik Zoran Ćirić.







”Mašta funkcioniše po pravilima, jer živi u umu koji ima svoje limite, a život nema to ograničenje, pa stalno iznenađuje