Istaknuti srpski književnik Igor Marojević oglasio se novim romanom. Riječ je o djelu pod nazivom „Ostaci sveta”, koji je objavila izdavačka kuća „Dereta”, a koji na oko četiri stotine strana govori, između ostalog, o Španskom građanskom ratu, Jasenovcu, Blajburgu, Srebrenici i NATO agresiji na SR Jugoslaviju. Opšti je utisak da je posrijedi nadideološki roman, a da je masovno primijećen i prepoznat s naklonošću, svjedoči autorova velika medijska prisutnost, pozitivne kritike na „Ostatke sveta” i prvo mjesto na „Deretinoj” top-listi izdanja. Knjiga je nedavno ovjenčana književnom nagradom „Tronoški rodoslov”.
Izdvajajući ovo djelo iz ovogodišnje književne produkcije, žiri, kojim je predsjedavao pisac Goran Milašinović, istakao je „visoku umjetničku vrijednost i originalni pripovjedački postupak po kome se pripovjedačka pozicija mijenja na neobičan način: jedan pripovjedač predaje svoju priču drugom, a ovaj je na istom mjestu nastavlja kao svoju sopstvenu”. Žiri naglašava da su „Ostaci sveta” „hrabar roman u kojem pisac izvodi svoje junake na mračnu scenu skorije evropske istorije gdje – uslovljeni kodovima ljudskog zla – igraju krvavu predstavu svojih života. I ruše mitove na kojima se igraju sve druge drame”. Marojeviću će nagrada biti uručena početkom ove godine, kada se epidemiloška situacija smiri.
• U najavi za Vaš roman isticano je da je riječ o romanu o Jasenovcu, ali istorijska priča u njemu praktično počinje Španskim građanskim ratom. Kroz cijeli roman prisutna je teza da Drugog svjetskog rata ne bi ni bilo da su u njemu pobijedili republikanci odnosno ljevičari.
– „Ostatke sveta” sam započeo dvjema istorijskim temama koje su me najviše opsjedale: Jasenovcem, koji me je od svih tema otvorenih na početku jugoslovenskog višestranačja najizrazitije fascinirao količinom zla odnosno trpljenja, kao što je to, kad sam se 2001. preselio u Barselonu, bio slučaj sa kod nas marginalizovanim Španskim građanskim ratom. Ostali istorijski događaji su romanu pridodati naknadno, spontano, a o Jasenovcu kao glavnoj temi romana se govori možda zato što kao zbir zasebnih ispovijesti, zaprema najveći dio „Ostataka sveta”, vjerovatno trećinu stranica. Stvar je možda i u tome što je u pitanju dosta i dugo zaobilažena tema u srpskoj književnosti, iako je to najkrvaviji nacionalni mit, sazdan na vrlo realnim osnovama. Inače mislim da ni Jasenovac ni Španski građanski rat nisu tema romana, već da je to stradanje locirano između 1936. i 1999. godine, pri čemu je taj logor smrti najrazvijeniji motiv štiva. Istina je i da u one, razvijenije, mada na znatno manjem broju stranica, spada i Španski građanski rat, na čiji se značaj u „Ostacima sveta” ukazuje i iz negdašnjeg lijevog i desnog ugla. Hitler i Musolini su se svojski potrudili da Franko pobijedi u toj međunarodnoj krvavoj smotri, i da u njoj isprobaju neke nove vojne strategije poput bombardovanja civila iz zraka ili vazdušnog mosta – kojim su Nijemci prebacili desetine hiljada Marokanaca iz matične države u Španiju da se bore na njihovoj strani. I zaista, pet mjeseci od pada Alikantea kao posljednjeg republikanskog uporišta, počeo je Drugi svjetski rat: Hitler i Musolini su vrlo mudro izračunali da ako desnica pobijedi u Španskom građanskom ratu, onda može i u Drugom, svjetskom. Međutim, preračunali su se sa Frankovim učešćem iz zahvalnosti za sve vojne usluge iz 1936. i 1939, čije odsustvo je možda odlučujuće uticalo na trijumf saveznika.
• Zašto se u mit Jasenovca, o kome pišete, nije često diralo?
– Ranije sam mislio da smo kukavička kultura koja voli da se posluži Jasenovcem kad joj to odgovara a ne umije da iznjedri narativ koji odlučno govori o užasima najkrvavijeg logora na Balkanu, a bilo ih je. Ali, kada sam počeo da se bavim time shvatio sam da mnogi pisci vjerovatno nisu imali snage da prođu kroz užas građe. Na primjer, pokojni banjalučki pisac Goran Čučković ima sasvim solidnu novelu o Jasenovcu, „Jedenje bogova”. Međutim, to je proza na šezdesetak stranica, možda i zato što autoru koji se lati toliko krvave građe nije lako da je izdrži. Ja se pak Jasenovcem bavim bezmalo trideset godina. Kao student sam u Narodnoj biblioteca Srbije uz priručnike za ispite iz Srpskog jezika i književnosti naručivao knjige o NDH i Jasenovcu, čitao i bilježio o tome, ni sam do kraja ne znajući zašto. Jasno sam bio fasciniran količinom zla i stradanja u NDH i Jasenovcu, ali nisam do kraja znao zašto se i bavim time. Poslije se ispostavilo da ću se baviti pisanjem, a još kasnije – da ću pisati o tome. Na kraju krajeva, možda se o Jasenovcu nije pisalo i zato što to nije baš tema po mjeri najšire publike. Španski roman „Hrabrost” izvrsne spisateljice Klare Uson bezmalo je prećutan i u Španiji, a njegov prevod, apsolutno, u Srbiji. Jasenovac je pretežna tema tog romana.
• Kako je primijetio kritičar Ivan Đurđević, bezrezervno hvaleći roman, u njemu ne prezate od scena groze, poput prizora starca iz okoline Srebrenice sa sopstvenim genitalijama u ustima ili niza silovanja u Jasenovcu?
– Niti sam izmislio taj motiv, niti da je u ženskom logoru – i ne samo ondje, nego i u drugim dijelovima Jasenovca – bilo mnogo napastvovanja. Ako bi se, recimo, potonje izostavilo, ne samo da bih se pridružio opštem tabuizovanju krupnih i više nego bitnih tema, nego bih i povratno rehabilitovao patrijarhalni sistem u kojem je maltene žena kriva što je silovana. Nisam se trudio da šokiram već, naprotiv, da tako teške scene učinim prijemčivijima kroz smisao žrtve za autoironijski ili groteskan detalj prilikom predaje bolne ispovijesti: kroz njen veličanstveni smisao za dostojanstvenost.
• Dr Igor Perišić napisao je da u „Ostacima sveta” „pripovjedači predaju jedan drugom govornu štafetnu palicu, kako bi tehnikom skaza ispričali istoriju stradanja u 20. vijeku, od Španskog građanskog rata do NATO bombardovanja SR Jugoslavije”.
– Pišući „Ostatke sveta”, spontano sam došao do sistema ulančanog skaza u kojem kada jedan pripovjedač završi sopstvenu ispovijest, na istom mjestu je nastavlja drugi i pretvara je u vlastitu, i tako ukrug, u širinu znatnog vremenskog odsječka. Ispostavilo se da je to neki novi postupak, bar znalci koje sam pitao, ne znaju da ga je neko do sada koristio.
• Rekli ste negdje da ne biste objavili „Ostatke sveta” da nije bilo pandemije kovid-19 virusom.
– I inače se gotovo isključivo bavim čitanjem i pisanjem – eventualno prevođenjem i popravljanjem tuđih rukopisa – i u tome mi protiče najveći dio dana. Isprva nametnutom a onda samoizabranom izolacijom, nisam dobio već samo ojačao već postojeću supstancu za rad na svom tekstu. Da nije bilo pandemije, koja se nije dešavala samo u Srbiji, „Ostaci sveta” svakako ne bi bili objavljeni, pa možda ni završeni ove godine, nego sljedeće. I ne kažem, okolnost kolektivnog mraka usled pandemije je svakako bar djelimično doprinijela sličnoj atmosferi u romanu. Konačno, kada se opšta zaraza završi, ispostaviće se da je kovid bio gori mentalno i materijalno nego zdravstveno, i da će i tada biti riječi o nekim ostacima svijeta.
Mila MILOSAVLjEVIĆ

---