- Piše: Vuk Vuković

Ja nikad još nije bilo kopča između vječitog ništa i sekundarne anonimnosti, tek i jedva ako je izraslina na praznom mjestu riječi olabavljenog značenja koja odzvanja iz nenastanjene, mračne razobručenosti koju se upraktikovalo imenovati kao nesvjesno... Beskrajna, dakle, suverenost ispala u izvrnutom flešu, otkočenoj asocijaciji koja je uvijek već nešto sasvim drugo od onog što bi htjela moći značiti, i otud Neurolink i biogenetski projekat, direktno prikopčavanje mozga na kompjuter, jeste najegzotičniji, naučno-fantastični scenario koji je više realističan nego što isprva može djelovati.

Uspon besprekornog rada na virtuelizaciji emotivnog život stvorio je interfejs individuu koja je uveliko već materijalizovala kolektivni um, projekciju mreže u kojoj svi identično igraju sebe, od predsjednika do šoumena, u jednom bezsvjetnom prostoru automatskog udvajanja, tako da identitet u internet eri biva odbačena, iznošena maska koju zamjenjuje – lice bez maske otkrivajući da nema lica bez maske, u predstavi bez priče, u kojoj jedna uloga igra više njih, maksimalno uposlena u proizvodnju enormnog, posve besmislenog sadržaja. (Biti stvaran i u emocijama prisutan usred Tokija, sasvim je nemoguća misija, jer smo više obestvareni od tog kibernetičkog, koncentracionog i koncentrisanog e-logora, svedenog na jednu jedinu, atomski minimiziranu sliku. Nova normalnost je data u prihvatanju neprirodnog, netjelesnog i neprisustvujućeg u čemu se u potpunosti odvija sve svedeno na isto.)

Opšte stanje depresije koje gospodari dotičući se svakog subjekta posledica je činjenice da smo uskraćeni postati ono što jesmo, budući da već jesmo ma šta god da smo... Dublje gledano: od nas se, zaista, ne traži ništa, dok nam se zauzvrat daje svako pravo; potpuno oslobođenje seksualnosti proizvelo je subjekt aseksualnog, međutim, isti će univerzalno seksualizovati stvari. Ne mi, gospodar je zapao u ravnodušnost i bezvoljnost, kao što su konačno demokratizovane politike dokraja izgubile interesovanje za vlast!

Ukoliko je misterija i ono nedokučivo u svojoj izmještenosti (a-topičnosti) ime za Ljubav, tek i samo, u stvari, receptorna povratna reakcija kao na kakav hemijski sastav, utoliko je mašinizacija i njen kĂ´d samo čekao na svoje otkriće, kao uvijek otvorena mogućnost na koju treba raditi u duhu rentabilne robotizacije. Tako da, što nije manje bitno, ljubav ostaje parazitska, lirska subjektivnost ukoliko odbija da prihvati kako izvan domena reproduktivnog sistema, zaista nije više do precizno podešen biološki sat koji se „s mjerom pali, i s mjerom gasi“ (Heraklit).

The Net (1995): „Mreža je najsavršeniji prezervativ.“ Zaključak osvjetljava mrežu kao skafander za izolaciju, u kojoj je sve dato na distancu, na maksimalno provjeren i bezbjedan način preko programa koji blokira virus, međutim: više se nama ne upravlja putem računara koji je tajan i dio državne moći, sada je to kompjuter s kojim smo sjedinjeni, neotuđivo pa i emotivno povezani u jednom neraskidivom blizanstvu.

---