- Piše: Milutin Mićović

O tome se radilo – ugasiti „iskru besmrtnu“ u Crnoj Gori. I u Crnogorcima. A posebno u Srbima. Koji su Crnogorci. I time još veći Srbi.

Ugasiti iskru besamrtnu u Luči mikrokozma, i u Gorskom vijencu. Ugasiti iskru besamrtnu na vrhu Lovćena. Pa da je nigdje nema. Koliko je naših gora. I srpskoga jezika. Osim na nebu. Iznijeti na vrh Lovćena knjigu od betona, u kojoj će biti ispisan oskrnavljen Gorski vijenac, bez osnovnih riječi: Bog, Kosovo, Miloš Obilić, Srbin i srpske nesreće. Tom knjigom kojom će se nadahnjivati Crnogorci, oduševljeni mrakom, i zaboravom, i vječnom pogibijom. Gasiće iskru u sebi, a ona će ih na nove muke stavljati. To će biti posao i kukasti krst novih Crnogoraca do kraja svog vijeka.

Paradoksi su prirođeni Crnoj Gori. To je njena priroda. Crnogorci su Srbi, a Srbi Crnogorci, u Crnoj Gori. I izvan nje. A ko je postao čovjek, u njemu su nestale te razlike. I ne vodi više o njima računa. Kao da ih nema. A i nema ih, iako ih ima. I ima ih, iako ih nema.

Nije Crna Gora samo u Crnoj Gori. Crna Gora je željela da postane svijet. I postala je. Svijet je postao Crna Gora, u kojem Crna Gora i ne postoji. Ne znaju da postoji iako postoji.

Da nije paradoksa, um ne bi imao što da radi. Ne bi mogao da se zanima svojim zagonetkama. A sve je u svojoj prezamršenoj zagonetki. I odgonetki. Ima li je ko naći? I izvesti nas na put. Biće vazda neko. Ovdje ili ondje. Ovamo ili onamo. Na zemlji ili na nebu – ne može ne biti. Pa sve neka ne biva. Vazda biva negdje. A gdje, neka se vidi. Neka neko vidi. Neka se neko nađe i vidi. Neko će vazda da vidi. Kao što drugi neće. Ali jest što jest. I nije što jest. Da bi se um o jadu zabavljao, tražeći ovim čega nema.

Paradoks je priroda, i natpriroda uma. Jer je um prirodan i natprirodan. Da bi sve držao u zagrljaju. Ili imao tu šansu. Koja ga vrhovno uzbuđuje. Dok mu se to ne desi. I smiri se u svom postojanju, u svom predubokom ukorjenjenju. Sve paradoks iz paradoksa. Kao ti iz oca, i otac iz sina. A Sin sa neba. Slično kao ja s tobom, i ti sa mnom. Koji se privlačimo i odbijamo. Istovremeno i jednovremeno. Kroz ovu knjigu. Jednosmjerno, dvosmjerno i višesmjerno. Nadvremeno i podvremeno. Paradoksalna je unutrašnja strana stvari, i misli, i riječi, kao i „unutrašnja strana vetra“. Paradoks je sjeme. Ima da razori um to što ga čini. Da nikad ne zadrijema. Da se dodaje vatra na vatru. Dok se ne rodi plamen. Koji sve raščišćava. I rješava. Kad porazi svaku pamet. Koja nije iz plamena rođena. Kao što je u Luči pisano.

Ništa je um dok ne sveže sa svojim nebeskim porijeklom. Sa iskrom besamrtnom. Razoriće se svi kratkovidni umovi. Iako oni razaraju sve čega se poduhvate. I mnogo zla učine u životu. Vidiš kako gaze slijepci. Vidiš njihovo strašno nadahnuće. Da utule iskru besamrtnu. Da satru sve što nije s nebom svezano. A što s nebom nije svezalo, mora pasti i otpasti. Kad-tad. Kao što, evo, i otpadaju. Kade se zgusne mrak, i narastu deponije crnogorske, i svjetske. Crna Gora ječi od deponija. U njima su oborena njena razdrobljena brda. Kao što je razdrobljen Lovćen. Ali se Lovćen ne da, iako se dao. Odrubljena mu je glava, ali stoje ramena. A on ima nevidljivu glavu. Koju niko ne može otkinuti. To je njegov paradoks.

A dolazi nam Božić, koji je vrhovni paradoks. Potresa i ljulja zemlju i nebo. Kao kolijevku. Da bi probudio u njima davne snove, i prasjemenom novim nasijao. I uzrasli svi prema svom liku. A Božić dolazi svake godine. Ne svake godine, nego svaki u Boga dan. Kad vidi da ima posla. Kad ima kome u želju doći.

Bog je došao da obnovi paradoks, da srazi kratkovidi razum. A probudi dubokozriteljno srce. U kome su usnuli svi paradoksi. Kao u vaseljeni. I ne mogu se probuditi bez vruće ljubavi. Što je Božije srce. Koje gori sve i svakog da zagrli. I u nama probudi taj paradoks. Taj plamen. Tu luču! Histos se rodi!

(Auto je književnik)

---