-
„Isticanje potrebe razlikovanja Ćosićevih dnevničkih beležaka od dnevnika kao forme zasnivalo se na činjenici da je sam pisac imao izrazito osećanje za formu svog književnog izraza i da je u svojim rukopisima izdvajao dnevnik kao posebnu celinu; među sveskama dnevničkih beležaka bile su i sveske koje nose naslov dnevnik. To je, pre svega, Dnevnik pisanja `Deoba`, značajan za njegovu romansijersku poetiku, posebno za poetiku romana `Deobe`, a zatim dnevnici koje je vodio na putovanjima po zemljama Afrike u delegaciji koja je pratila Josipa Broza na brodu `Galeb`, kao i drugi dnevnici putopisnog karaktera koje je vodio za vreme putovanja po zemljama Evrope i SAD i intimni dnevnici koje je vodio za vreme bolovanja, imenovani po bolnicama u kojima se lečio. Pored ovih, u žanrovskom smislu `čistih` dnevnika, u dnevničkim beleškama Dobrice Ćosića izdvajaju se celine koje su u odnosu na druge tekstove izrazitijeg dnevničkog karaktera, jer je, obuzet nekom temom, Ćosić pisao o njoj iz dana u dan”, bilježi Ana Ćosić Vukić.

Međutim, ovdje se susrećemo s bitnom činjenicom: Ćosić priznaje da je dnevnik ono što ga zavarava da još uvijek jeste pisac, jer je mašta koja je nužna za roman – nestala. Pisac je, kako na više mjesta priznaje, u njemu umro kada više nije sposoban da napiše roman i stoga je bolno svjestan da su ga sveske zapisa „obmanjivale”.

„Dugo nisam primećivao da je umro pisac Dobrica Ćosić. Ponašao sam se kao da sam ja – još ja. Nisam ni zapisivao svoju smrt. Da sam još uvek pisac obmanjivale su me ove sveske zapisa. Činilo mi se da zapise piše pisac...”. Dakle, ostao je nagon. Iščitavanjem zapisa lako je ustanoviti da Ćosić ne može da prestane da bude pisac – makar svog dnevnika.

Postavlja se pitanje da li je Andrić kao čovjek mašte prezirao dnevnik, a Ćosić volio upravo zbog svijesti o usahlosti sopstvene mašte za roman? Poslednja rečenica poslednjeg Ćosićevog dnevnika „U tuđem veku II” glasi: „Započinjem svoje nepostojavanje”. Dakle, uprkos svijesti o dnevniku kao obmanjivaču, totalni nestanak pisca započinje činom prekida vođenja dnevničkih bilješki.

Pitanje namjene ostaje da lebdi – kome?

Na momente ne biva jasno da li Ćosić želi da uništi svoje dnevnike (što na jednom mjestu eksplicitno i poručuje svojoj kćerki) ili namjerava da ih objavi. Više puta ističe „nagon” i nemanje ambicije da se spisi objave, dok, s druge strane, imamo neskrivenu želju pisca da posvjedoči istinu o važnim događajima. Diveći se Tolstojevom dnevniku, Ćosić u svom bilježi da je dnevnik slavnog ruskog pisca „dokument izuzetno samosvesnog čoveka, toliko samosvesnog da ima hrabrost i potrebu da sve kaže o sebi. Ta hrabrost je hrabrost Tvorca sveta”. Zaključivši taj zapis Ćosić se osvrće na svoj dnevnik, gdje doslovce kaže: „Moj `dnevnik` i nije dnevnik. Meni je od Dobrice Ćosića neuporedivo značajnija Srbija, sudbina srpskog naroda, stvarnost u kojoj živim”. Postavlja se pitanje kome svjedočiti ako nema namjere da se zapisano objelodani, ako opšte ima primat nad intimnim i ličnim?

Legitimno je pravo da se zapitamo i otkud Ćosić razmišlja o recepciji, pa čak i slavi koju može proizvesti objava dnevnika, ukoliko je istinski želio da ga ne pusti u etar? Bilježi sledeće: „Ima tvrdnji da slavu Dostojevskom u poslednjoj deceniji njegovog života nisu doneli romani nego `Piščev dnevnik`, koji je govorio o savremenim, životnim, najaktuelnijim problemima Rusije. Njegova moralna, društvena i nacionalna shvatanja učinila su ga slavnim i uticajnim u univerzitetskoj omladini Rusije. Mali odjek mojih `Piščevih zapisa` proizilazi iz njihove neaktuelnosti; oni su prožeti istorizmom, ja pišem o onome što se dogodilo, što pripada prošlosti srpskog društva i Jugoslavije. Trebalo je te dnevnike i `Piščeve zapise` da objavljujem kada su pisani...”.

Dnevnik je, čini se, i punoća i praznina istovremeno. Urna u koju se postepeno drobi pepeo sopstva nakon ritualnog samoizgaranja.

Piše:

MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

(KRAJ)

---