- Piše: Vojislav Bulatović

Mnogi vole da posredstvom nekog medijuma zavire u svoju („zapisanu”) budućnost – bližu ili dalju. Oduvijek se na to područje ubacuju razni gatari, vrači, samozvani proroci (koji gledaju u „kuglu” sudbinskih tajni), zvjezdoznanci (astrolozi), hiromanti i „čitači” zapisa, odnosno, znakova…

To je naročito intenzivno u periodima kriza i većih poremećaja u društvenim zajednicama.

Kad su u pitanju perspektiva i očekivanja zajednica, nacija, država, onda u tom prostoru svoju ulogu traže poznavaoci društvenih prilika i istorijskih događanja koji zauzimaju futurološki ugao posmatranja društvenih promjena. U prošlom vijeku svjetsku slavu je zadobilo učenje Karla Marksa koji je probudio revolucionarnu (antikapitalističku) energiju proleterskih masa. Moskva je postala centar svjetske revolucije, a Jugoslavija, takođe, njen dio. Mnogi učeni ljudi i politički lideri slijedili su Marksovo učenje kao putokaz za bližu i dalju budućnost bez kapitalizma (socijalizam – komunizam). Političari su, naravno, prigrabili ovo učenje kao čarobnu „kuglu” da narodu saopštavaju etape puta i zadatke koji ga čekaju.

„Kugla slobodnog svijeta” (kapitalizma) svoje tajne prolaze prema budućnosti tražila je i traži u talasima naučnotehnoloških revolucija od kojih danas neodoljivo osvaja svijet ovaj nama poznat pod nazivom „digitalna revolucija” s nagovještajima vladavine vještačke inteligencije (pametni uređaji koji će voditi naše mnoge poslove bolje od nas). To su dosta davno najavili korifeji futurizma Tofler i Evans.

Pjesnici i umjetnici imaju svoje vizije ili „kugle”. Oni, po pravilu, tragaju za nekim skrivenim, neplaniranim efektima naših (i)racionalnih rješenja. Oni nas, takođe, zabavljaju svojim duhovitim promišljanjima i fantastičnim slikama koje mogu da nas upozore da budemo oprezni kad tražimo nove puteve a to je, naročito, bitno ako se na probu stavljaju humanistička i etička načela.

Pjesnik Matija Bećković ima svoj pogled „kroz dvogled”: „Čovjek ne prestaje da vjeruje u pobedu nad samim sobom… Budućnost će uvek biti dovoljno udaljena. Od idealnog čoveka daleko smo danas kao i pre svih revolucija… Prognozeri i vizionari budućnosti ne miruju… Postoje ljudi koji su je videli i koji nam već godinama pričaju svoje utiske i batinama nas primoravaju da im verujemo”… Ova rečenica kao da direktno cilja na bezbrojne generacije političara. Navešću jedan markantan primjer iz grada pod Trebjesom, naglašavam ovo „pod Trebjesom” i tome ću se kasnije vratiti.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka kad su radni ljudi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije osjetili dolazak boljeg života paralelno su nadolazile i „kontrarevolucionarne nacionalističke pojave”. U Hrvatskoj je u vidu požara osvajao tzv. masovni pokret, u Srbiji se javlja „otpor liberala” centralizmu i birokratizmu. Titova moć slabi. Odgovor s partijskog vrha je niz reformi: Ustav, Zakon o udruženom radu, delegatski sistem, kolektivno predsjedavanje na svim nivoima… Reklo bi se revolucija se kreće, budućnost se prikazuje u novom marksisitičkom liku! U Crnoj Gori nije bilo vidljivih iskakanja na Titovom putu. U Nikšiću je pala odluka: podići ogromno zdanje Doma revolucije. Odabrano je mjesto u centru grada naspram hotela „Onogošt” – na neformalnom mjestu dogovaranja istaknutih revolucionara i tadašnjih partijskih elita. Ali na tom mjestu je još od 1945. stajala divna zgrada u kojoj je decenijama bila škola (učiteljska i osnovna škola kao vježbaonica). Rušiti, jer škola može bilo gdje u gradu da bude izgrađena, a novi „kongresni centar” treba da bude funkcionalno povezan sa hotelom „Onogošt”. Rečeno, učinjeno! Ogromni novac privrede i građana (samodoprinos) je utrošen dok se pojavila ogromna betonska tvrđava! I dalje se nije moglo, jer je dopadljiva crvena dama Revolucija zadavljena „svilenim gajtanom” koji je stigao sa Zapada nakon rušenja Berlinskog zida. Tek ove 2020. stigli su novi čitači naše budućnosti, počela je rekonstrukcija i prilagođavanje doma za poslovne potrebe! Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje! Tamo gdje je bila ona lijepa školska zgrada u kojoj su školovani socijalistički prosvjetitelji, tamo se sada prostire veliki parking prostor za automobile! Tranzicija revolucije. Eto, tako se nama sada konkretno prikazuje naša predskazivana „svijetla budućnost” besklasnog društva! „Budućnost je toliko puta srušena sa vremenom u kome smo mislili da nas čeka” (Bećković). I sadašnji, tranzicijski političari imaju svoju „kuglu” pa brižno nadneseni nad njom kao u recitalu ponavljaju: EU i poglavlja, pravna država, korupcija, kvalitet života!

Na kraju da objasnim onaj naglasak „pod Trebjesom”. Usred urbanog prstena – gdje se gradilo, obnavljalo, naseljavalo i testirao naš eros i etos jednog uzleta i pada diže se kupola zelene četinarske tišine koja mnogima ublažava tegobe i tjeskobe tog prstena. Ima nas još koji se ovdje vraćamo nakon šest ili sedam decenija da se osvjedočimo kako priroda nagrađuje i vraća, kako je nekad pjevao Jovan Jovanović Zmaj. To se ne može reći za grad gdje se sučeljavaju mnoge suprotnosti i tranzicije.

---