Poštovaoci likovnog opusa slikara, akademika CANU, prof. Dragana Karadžića mogu ponovo uživati u njegovim radovima u Dvorcu Petrovića, galeriji Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Postavka naslovljena „Skrovite poruke” može se pogledati do kraja januara naredne godine. Kako bi se ispoštovale mjere sprečavanja širenja virusa korona, izložba je juče, ipak otvorena virtuelno.

Tim povodom govorila je Danica Bogojević, pomoćnica direkora CSUCG, a izložbu je otvorila kustoskinja Anja Marković. Činjenicu, da nema direktnog susreta s publikom na otvaranju, ali da to istovremeno mogu gledati i pratiti ljudi na različitim meridijanima i u različito doba dana, nebrojeno puta, i da je nešto realno stvarano, prešlo u virtuelno, akademik Karadžić komentariše riječima: „Moja prednost je u tome što o tome ništa ne znam”.

– Meni je mnogo značajniji i dragocjeniji proces rada, i moj boravak pred slikom. Pritom, ne obezvređujem ovo što znaju mladi i čime se koriste - kaže Karadžić, koji iza sebe ima preko 400 izložbi.

Postavku čini 56 Karadžićevih slika, nastalih ove i nekoliko ranijih godina. Skrivenost poruka proizlazi iz toga što i svaka umjetnost u sebi posjeduje dozu tajnovitosti, pojašnjava on, dodajući da nije uvijek dobro ući u tu sferu i sve razotkriti. Ta doza tajne, nepoznatog, potrebna je i u običnom životu.

– Čak i praktičnom čovjeku neophodno je da postoji ta zona. Ne može čovjek stalno da bude prizeman, da stalno bude tu, da se bavi nekim trivijama i banalnim pitanjima. Ponekad mora da pogleda i uvis. Evo, i najbanalniji razgovori počinju pitanjem: „Kakvo je vrijeme tamo?” Čovjek je dio ovog svijeta, i zato mu kosmos nije nešto strano, nešto o čemu ne treba razmišljati - ocijenio je umjetnik.

Otuda proističu i neki likovni „problemi” koje, kako kaže, rješava traganjem kroz komplmentarnost plave i žute, kao i prefinjenim cizeliranim potezima - linijama, gestualnom pikturalnošću.

– Ta prefinjenost cizeliranih poteza postoji i u svijetu, a kod mene nastaje čak i nekim grebanjem. To je moje traganje, traženje da dođem do dubine. I uvijek se tada prisjetim istorije pisma, koju dobro poznajem. Jer, pismo Mesopotamije, Egipta, ostavljeno na glinenim pločicama, nastalo je u stvari urezivanjem oštricom u glinu. A, pismo Dalekog istoka, pak, posebna je priča, jer je tu crtanje - pisanje skoro izjednačeno sa slikanjem, sa umjetnošću - kaže Karadžić.

Na opasku da cijela postavka djeluje pročišćeno, kao da njome pokušava da prikaže svjetlost, jasnu misao, Karadžić kaže da čovjek, kada mu propada životni optimizam, možda to pokušava da nađe u slikama.

– Možda to i ja radim. Jer, moje slike su ranije bile tamnije, s više melanholije. Sada, pokušavam da to vratim nekim životnijim siutacijama, i da se oprobam u nekim drugim bojama, čistim. Zato je sada plavo - plavo, a mogu reći da sam tokom dosadašnjeg rada pronašao hiljade nijansi plave - kaže Karadžić, prisjećajući se kako je jednu plavu nijansu pokušao da naslika na osnovu plave haljine koju je nosila glumica Ornela Muti kada ju je vidio. Dodaje, i da je bio izuzetno počastvovan kada je jedan bivši jugoslovenski kreator kupio od njega dvije slike jednu poklonivši baš Orneli Muti, a drugu Pjeru Kardenu.

Ž.J.

---

Tri oblačića omaž djetinjstvu
Zanimljiv je i čest motiv na radovima ove postavke - tri oblačića, kao tri tačke koje nagovještavaju nastavak neke priče. A, kako nam je Karadžić otkrio, to je omaž njegovom djetinjstvu, tačnije njegovoj tetki. Kako kaže, kad se udala, i prešla da živi u drugo selo, ona je običavala dok se plasti, tokom odmora, da legne i promatra oblačiće koji plove nebom, a zvala ih je poštarima...
– Sve što je ona govorila dok mi se obraćala uvijek je govorila u stihu, ali ne epski, već lirski. I svaki njen razgovor sa mnom bio je uvijek lirski obojen i ja to nikad ne mogu da zaboravim - ispričao nam je Karadžić.