-Piše: Tomica A. Milović

Nosilac liste „Za budućnost Crne Gore” na izborima održanim 30. avgusta prof. dr Zdravko Krivokapić, predstavljajući sebe javnosti kao nestranačku ličnost, reče da je osnovni razlog njegovog političkog angažovanja želja da pokuša da moral vrati u politiku. Moral u politici! Pa to je bila težnja mnogih! Od antičkih vremena do danas. I malo ih je koji su u tom poduhvatu nešto značajnije ostvarili. Jednostavno, politika je takvo tlo, pogotovo ovdje u Crnoj Gori, gdje moralu nekako „ne prija vazduh”. Ovdje se politika vodi po imperativu – biti ili ne biti! Ona služi kao sredstvo za uništenje onog drugog. Politika je ovdje sila i moć. A gdje sila i moć predstavljaju osnovne poluge pri usmjeravanju društvenih procesa, tu nikakvom dobru mjesta nije.

Ko je to istjerao moral iz politike, ako je on ikada tamo i boravio? Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti. Zato bih „vratiti moral u politiku” ja radije rekao – pokušati držati politiku na što je moguće kraćoj distanci od morala. Tako bi plemeniti moralni opijum bar donekle obuzdao čovjekovu sklonost ka autoritarnoj političkoj kulturi. Obuzdalo bi se arogantno, samovoljno ponašanje političara, pretendenata na vlast. Ili, možda i najbitnije, bila bi obuzdana podanička i poslušnička kultura u vođenju politike. Podaništvo u bilo kojoj sferi društvenog života, u politici i vlasti, naročito, predstavlja i bjekstvo od slobode. Ne samo bjekstvo pojedinca, već i „tiho” kolektivno utapanje u neslobodu. A „padanje u ropstvo” proizvodi bezvoljnost i apatiju. Tako se koči duh naroda, onemogućava i obesmišljava njegova volja da aktivno utiče na kreiranje društvenih procesa.

Podaništvo je izraz volje, odnosno samovolje čovjekove. One samovolje na koju je ukazivao Dostojevski u „Zlim dusima” i „Zapisima iz podzemlja”. Samovolju koju obavezno treba onemogućiti da presudno utiče na duh i svijest drugih. Biti samovoljnog, podaničkog, ili ucijenjenog duha, predstavlja čovjekovo udaljavanje od sebe samog.

Na parlamentarnim izborima održanim 30. avgusta narod Crne Gore je ukazao povjerenje dotadašnjoj opoziciji. Prema tome, a saglasno iskazanoj volji naroda i univerzalnim načelima kakva poznaju slobodna, demokratska društva, sve je rečeno jasno i glasno: izvršna vlast, odnosno Vlada, mora biti formirana prema obrascu za koji se narod opredijelio. Tu nikakvog vrdanja i naknadnog popravljanja od strane bilo koga i pod bilo čijim uticajem ne smije biti. Rečeno je davno da „je glas naroda glas Boga”. Mjereno svjetovnim aršinima, taj glas predstavlja „prvu demokratsku zapovijest”. Sve što je suprotno ovome, proizvod je autokratske, podaničke kulture. Proizvod je samovolje pojedinca, formalnih i neformalnih grupa, ogoljene sile i moći.

Crna Gora ne bi bila zemlja čuda, zemlja paradoksa i „organizovanog nereda” kada bi u bilo čemu pratila uređeni, normalni svijet. Slijedeći ta čuda, kojim se više niko i ne čudi, profesor Krivokapić, kao mandatar, predložio je takozvanu ekspertsku vladu. Čine je ljudi za koje niko nije glasao (liše Dritana Abazovića). Po modelu i uzoru na Finsku i Holandiju, objasni Krivokapić. To je Vlada bez i trunke političkog začina. Nepojmljivo za demokratske političke sisteme. Tim neobjašnjivim opitom nad demokratskim organizmom, mandatar Krivokapić se ogriješio o narod i njegovu izbornu volju. O slobodu i dostojanstvo naroda.

Poštovani, gospodine Krivokapiću! Ovaj grešni ekspertski eksperiment, ovaj „stop” narodnoj volji, možda može poslužiti budućim proučavaocima političkih teorija i političke prakse. Nikako ne i vraćanju morala u politiku, za šta se, rekoste, vi zalažete.

---