-Autor: Roman Gončarenko

Novi rat u Nagorno-Karabahu, koji je počeo prije oko mjesec i po dana – okončan je. Ali, u noći s ponedjeljka na utorak iznenada najavljeni pregovori o prekidu vatre ne okončavaju samo borbe. To mijenja i dosadašnji status kvo u južnom Kavkazu. Sporazum predviđa da Azerbejdžan u narednim nedjeljama obnovi kontrolu nad velikim dijelovima svoje bivše, većinski jermenske i skoro 30 godina otcijepljene provincije Nagorno-Karabah, kao i u obližnjim okruzima.

Azerbejdžanski predsjednik pokazao se kao pobjednik. Ali, pobjednici su Turska, koja podržava Baku, a prije svih Rusija, koja sada stacionira svoje mirovne trupe u Nagorno-Karabahu. Obje sile izgradile su uticaj u tom regionu.

Gubitnici su Jermenija i međunarodno nepriznata Republika Nagorno-Karabah, koju pak Jermenija podržava. Ali, ne samo one. Prije svih, gubitnik je diplomatija. Skoro tri decenije se pod pokroviteljstvom Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) traga za rješenjem. Bez uspjeha. Konflikt oko Nagorno-Karabaha je 1994. samo zamrznut.

To bi se doduše moglo posmatrati i kao uspjeh, ali „Grupa iz Minska“, predvođena Rusijom, SAD i Francuskom, a koja je bila odgovorna za pregovore, sve više se pokazivala nemoćnom. Bezbrojni predlozi za primirje su odbijani, kako od strane Azerbejdžana, tako i od strane Jermenije. I to sve dok se Baku nije osjetio dovoljno snažnim i da je moguće „vojno rješenje“, kako je to Alijev formulisao. Tako on sada trijumfuje, a od mirovnog rješenja za zamrznuti konflikt, što je propagirao Zapad, ostale su samo ruševine.

Kada je krajem septembra ponovo izbio rat u Nagorno-Karabahu, OEBS se rutinski ograničio na pozive za prekid nasilja. Ali, diplomatija koja se vodi preko volje može samo da izgubi. Nakon nedjelja žestokih borbi, Azerbejdžan je stvorio novu realnost. A sada je i bez OEBS-a postignut proboj. Zato se postavlja pitanje da li je u tom smislu Grupa iz Minska uopšte potrebna. Te strukture više nemaju šta da kažu u Nagorno-Karabahu. Moguće je da će sada da budu pokrenuti novi formati, u kojima će učestvovati i Turska.

A Rusija? Predsjednik Vladimir Putin još jednom je pokazao da svoju vojsku može i želi da upotrebljava kao politički instrument. Pa čak i kada se demonstrativno drži po strani i pušta druge da delaju – u ovom slučaju Ilhama Alijeva. Jermenija je doduše u vojnom savezu sa Rusijom, ali iz Kremlja je nedjeljama hladno saopštavano da se Moskva miješa u konflikt samo ako je u ratu napadnuta jermenska teritorija.

Tek kada su iz ruskog ugla uslovi bili povoljni, Kremlj je intervenisao. Putinu je bilo stalo do toga da se oslabi jermenski premijer Nikol Pašinjan. Pašinjanov put do vlasti vodio je preko ulične revolucije, koju je Moskva teška srca prihvatila. S druge strane, Rusija je vidjela dobru priliku da, pored vojnih baza u Jermeniji, konačno stacionira svoje vojne trupe i u regionu Nagorno-Karabaha. Jerevan je godinama bio protiv ruskih mirovnih trupa, ali je morao da pristane zbog prijetećeg poraza u Nagorno-Karabahu. Zapad je tako ponovo prepustio polje Putinu – isto kao u Gruziji, Ukrajini i Siriji.

dw.com

---