-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Cvijanović je bio čovjek koji je volio da čini ljudima radosti, ne samo ljudima na glasu, već i onim malim piscima, početnicima. Prema njima se očinski odnosio. Branko Ve Poljanski, jedna čudna ličnost u našoj međuratnoj književnosti i slikarstvu, koji će završiti negdje na pariskom asfaltu kao klošar, u časovima najvećeg očajanja javlja se Cvijanoviću: „Sjećam se sa koliko predusretljivosti ste Vi uvijek bili na usluzi pjesniku tako malih kvaliteta, koji je to jedva zaslužio, kao što sam to bio ja... To je jedno vrlo lijepo sjećanje...”

Ili, pak, obraćanje Milice Kostić, mlade pjesnikinje socijalne orijentacije, koja se, poput Isidore Sekulić, vezala za Cvijanovića i njegovu porodicu kao najrođenija – pisaće mu duga ispovijedna pisma, interesujući se za novosti: „... A Vi? Kao da Vas gledam, s posla na posao trčite, služite, radite i nikad umorni...”

U njegovu radnju poštar će donositi pisma puna radoznalosti, pitanja i zapitkivanja. Miloš Crnjanski, jedan od najrobusnijih mladih, poslijeratnih gnjevnih pjesnika i prozaista, pisaće svome izdavaču iz svijeta: „Znam da imate vrlo malo vremena da pišete, jer poslove sami spremate, ipak bih rado čuo od Vas uvijek novosti Beograda tj. one koje su interesantne...” I Rade Drainac, pjesnik i boem, iz Pariza se živo zanima: „Šta ima novo, nadam se da me nećete zaboravati. Uostalom Vi dobro znate da su na Vašoj strani sve moje prijateljske simpatije...”

Simpatije za ovog malog beogradskog izdavača i knjižara imaju pisci i iz Zagreba, Novog Sada, Sarajeva, Mostara, Splita, Cetinja, Ljubljane, Skoplja. Svi redom će mu nuditi svoje rukopise, a on će biti u mogućnosti da prihvati samo neke od njih. Ali, za svakoga je našao lijepu riječ – odgovarao bi mu i obrazlagao svoje materijalne nedaće i nevolje i teška vremena koja su zadesila knjigu.

Rastko Petrović je govorio da je Svetislav B. Cvijanović „najkulturniji izdavač jugoslovenski”, a Drainac je pisao da je Cvijanović „talentovani izdavač, erudit i čovjek pjesničke duše”. Škrt u komplimentima, Andrić je pisao da je Cvijanović „jedini i poslednji književni forum”. Upravo ova knjiga je pokušaj da se bar donekle otkrije ličnost i djelo našeg poslednjeg idavača – zanatlije, koji je ustuknuo pred izdavačima-industrijalcima, kako veli Marko Ristić.

Branku Cvijanoviću, kotarskom pristavu u Županji, 13. avgusta 1877. godine rodio se treći sin. Dali su mu ime Svetislav. Porijeklom Ličanin, sa službom u Slavoniji, Branko i njegova supruga Ljubisava gajiće sinove i usmjeravati ih ka pravnim naukama. Svi će ih poslušati, izuzev Svetislava – prvi razred gimnazije završiće u Osijeku, drugi u Vinkovcima, a treći u Bjelovaru, kamo mu je otac premješten sa službom, kao kotarski predstojnik.

Dječak će odlučiti da se posveti knjizi i knjižarstvu – oduševila ga je čuvena Hartmanova knjižara u Zagrebu, koju je osnovao još ilirski vođ Ljudevit Gaj, a o njoj su brinuli i vodili je tih poslednjih godina 19. vijeka Stjepan Kugli i Albert Dajč. Branko Cvijanović uspjeće da 1. oktobra 1891. godine, da sina na izučavanje knjižarskog zanata upravo u tu knjižaru.

Bilo je to vrijeme kada su u tu knjižaru svraćali najviđeniji pisci hrvatske književnosti toga doba – mladi Cvijanović sretaće i upoznaće Evgenija Kumičića, Vjenceslava Novaka, Antu Tresića – Pavičića, Ljubu Babića – Đalskog, ali i učenjake, kao što su Toma Maretić, Ferdo Šišić, ili, pak, glumce Adama Mandrovića, Mišu Dimitrijevića, Mariju Ružičku – Stroci... Pružiće mu se prilika da upozna i ugledne zagrebačke porodice, kao što su Medakovići, Demetrovići, Živkovići, a srešće se i sa Jovanom Jovanovićem Zmajem, prilikom njegovog putovanja na proslavu posvećenu Ivanu Gunduliću, u Dubrovnik. U Hartmanovoj knjižari vidjeće se i sa Lazom Kostićem.

Krajem 1895. godine, pošto je izučio knjižarski zanat, željan novih znanja, krenuo je u Lajpcig, u Njemačku, gdje su bile knjižare na glasu.


(Nastaviće se)

---