-Piše: dr Blažo Zlopaša

Istoriju čovječanstva više karakterišu sukobi i mržnja nego ljubav, mir i istina. Moglo bi se kazati da se istorija čovječanstva odvijala u ciklusima; ciklusu razaranja – destrukcije i ciklusu obnove – preporoda. Na čovjeku je da odluči čega će biti dio. Nijedan ciklus zla, stradanja i destrukcije nije zaobilazio Balkan, a najveći stradalnik bilo je pravoslavno srpsko biće. Najprije viševjekovno ropstvo pod Otomanskom imperijom, u kojem su stasavale generacije, učinilo je da se formira i mentalitet čovjeka; jedni su se turčili, a drugi, žrtvujući se, ostajali u svojoj vjeri. U svim tim vremenima izrastale su stamene ličnosti nezaborava, od Sv. Save do Sv. Petra Cetinjskog i Njegoša, nastavljajući Hristov put. Viševjekovno ropstvo pod Turcima nije učinilo toliko zla koliko su za kraće vrijeme učinili germanski narodi, prvo Austrougari i Njemci. Austrougari su činili strašne zločine po Mačvi, vješajući i žene, u čemu je učestvovao i austrougarski kaplar. Oni su prvo udarili na identitet Crnogoraca, bombardujući i rušeći kapelu na Lovćenu! Udar na crnogorski identitet, vjeru i čojstvo, nastavio je austrougarski kaplar, sijući Kominternino lenjinističko sjeme zla; obračunom s Bogom i bratoubilaštvom, a komunističku duhovnu i moralnu pustoš terminisali su revolucijom. Dostojevski je kazao „kad se ubije Bog u čovjeku, onda je sve dozvoljeno”. Ta nesreća zadesila je carsku Rusiju, Oktobarskom revolucijom. Austrougarski kaplar obreo se i tamo! Đavo ga je donio 5. jula 1940. u Bare Žugića na Durmitoru, kad se nije znalo ko je inženjer Babić sa lažnim pasošem, predstavljen kao ruski instruktor. Doveli su ruskog emigranta Viktora Siplea kao prevodioca koji je živio u Nikšiću.

Crnogorci, u duhovnoj močvari, prvi na planeti napraviše i „pasja groblja“. Dvije godine prije nego što će bivši austrougarski kaplar doći u Bare Žugića na Durmitoru, u Barama Radovića u Donjoj Morači na Božić, 7. januara, u kući Ćira i Mileve Radović rodi se muško čedo. Roditelji, misleći na Hrista, dadoše mu ime Risto, ali seljani ga nazvaše Hristo. Djelo koje je ostavio potvrđuje da se nije slučajno rodio na Božić, i u Donjoj Morači gdje Hristosa zovu Ristos. Amfilohijev najveći prijatelj Matija Bećković, koji je velikog duhovnika SPC opjevao u stihovima, u knjizi „Mojih 100 portreta“ kaže: „Amfilohije je izveo Crnu Goru do slobode, kao što je Mojsije izveo do obećane zemlje, ali ni jedan ni drugi nijesu vidjeli ni zemlju obećanu, ni doživjeli slobodu, ali smo je doživjeli mi Amfilohijevim djelom.“ Veliki crnogorski intelektualac, akademik Miro Vuksanović kaže: „Vladiku Amfilohija je sami Bog pogledao na rođenju i krštenju u moračkom manastiru, u zadužbini sinovca Svetog Save. Na takvom mjestu je vladika Amfilohije određen da hoda kao svetac, da govori kao mudrac i da svoj narod molitvom brani od svake napasti i zla. Mirio je zavađene, slavio srpsko ime i crnogorsku čast“.

Mitropolita sam dobro poznavao, a jedno vrijeme se i družio s njim, zajedno sa književnikom Miodragom Bulatović – Bulom u restoranu „Kluba knjuževnika“ u Beogradu. Ponekad, naletio bi i Matija Bećković. Druženje je obilovalo isključivo humorom, kazivanjem zbilje vremena. Kada sam napustio Švajcarsku, Amfilohiju se dopala moja priča o crnogorskoj duhovnoj pustoši; da crnogorski volovi imaju daleko veći standard i ugled od švajcarskih volova. Crnogorski volovi „uživaju“ u crkvama, a švajcarski su zaostali i ostali u štalama. Crnogorski volovi „imali su čast“ da budu u gornjepoljskoj crkvi, sagrađenoj u 11. vijeku, dok su ispred crkve Gornjepoljci „sahranjivali“ Boga, što nikome nije uspjelo na planeti. Iskopali su raku, napunili sanduk zemljom i zakovali, da se ne vidi kako „mrtav Bog“ izgleda. Sekretar komiteta, Gornjepoljac Golub, održao je oproštaj, nazivajući Boga tvorcem buržoazije. Kad su sanduk „sa Bogom“ položili u iskopanu raku, prisutni su pljuvali na sanduk u raki i uzvikivali: „Dolje Bog!“ „Dolje buržoazija!“ Čovjek čija se tridesetogodišnja vladavina temeljila na komunističkoj ideologiji mnoge dane djetinjstva provodio je u Gornjem Polju, kod đeda i babe, čestitih ljudi. Golub je plašio Gornjepoljce „Bogom buržujem“, a vladalac čelnik DPS-a „velikosrpskim projektom“. Sve ovo kazuje u kakvu se duhovnu močvaru uvalila Crna Gora od 13. jula 1941. do 30. avgusta 2020. godine kada je narod porušio zid mržnje, Crne Gore iznutra razorene, u kojoj su stasavale generacije razorenog identiteta crnogorskog bića koje pristaje na status roba ne samo jedne idelogije nego i poslušnika stranih centara moći. Sami Bog i Sveti Vasilije Ostroški poslali su Amfilohija Radovića da donese Crnogorcima slobodu. Morao je da uđe u lavirint zamršenih puteva. Izabrao je put svoga imenjaka iz Nazareta koji su slijedili Sveti Petar Cetinjski i Njegoš. Ime Amfilohije porijeklom je iz antičke Grčke i ima dvojno značenje; onaj koji predviđa ili onaj koji vodi dva voda vojske, ime koje mu je odredilo put zemaljski. Amfilohije Radović je bio veliki Crnogorac, neizmjerno je volio sve što je crnogorsko, vjera kojoj pripada naziva se srpskom, ruskom, grčkom, zavisno od geografskog prisustva, a ona je po svojoj prirodi vaseljenska i nema nacionalni karakter.

Amfilohije je čovjek koji se družio sa istinom, a kad se borio za istinu, nije se bojao sticati neprijatelje, a ako je čovjek sa istinom, onda je i sa Bogom.

Nigdje u bivšoj Jugoslaviji komunizam nije pustio korijene kao u Crnoj Gori, što pokazuje rušenje Njegoševe zavjetne kapele. Slovenci i Hrvati nijesu rušili svoje bogomolje. U Hrvatskoj je porušeno mnogo pravoslavnih crkava, a u selu Smiljanu srušena je crkva u kojoj je služio otac Nikole Tesle, što je svrgnuti crnogorski režim slavio, šaljući svoga oficira na proslavu „Oluje“.

Rijetko sam sretao takve ljude kao što je Amfilohije; vrsnog intelektualca, sjajnog borca koji je znao birati protivnike, a nikada to nijesu bili čestiti ljudi. Takvi su mu zadavali niske udarce, a njegova intelektualna, duhovna i moralna vertikala na sve to je uzvraćala praštanjem. Istina je bila vodilja njegovog postojanja i života. Postavio je sebi visoke etičke principe kojih se držao čitavog života. Skromnost mu je bila vrlina, a crnogorska tradicija snaga. Njegova duhovna i moralna vertikala nadvisivala je one koji su ga napadali. Kamenovali su ga da se bavi politikom. Umni Mitropolit je odgovorio: „ „Ako je briga o biću naroda i njegovom dostojanstvu politika, onda se jesam bavio politikom“. Izjavu Mila Đukanovića da je Mitropolija crnogorsko-primorska politička, a ne vjerska organizacija objavili su svi mediji. Sjatili su se novinari da pitaju mitropolita šta misli o izjavi crnogorskog predsjednika... Mudrac, hrabri borac, britkog jezika, toplog pogleda, a sve to krasila je duša djeteta, odgovorio je sa osmijehom i izrazom radosti: „Ne vjerujem da je predsjednik Đukanović tako nešto izjavio! Ako je to izjavio, neka mi predsjednik Đukanović kaže koja to politička organizacija traje preko dvije hiljade godina!?“

Da li će se slobodna Crna Gora znati odužiti Amfilohiju koliko je on zadužio nju, pokazaće vrijeme. Ostaće upamćen, ne samo u istoriji SPC, nego čitavog pravoslavlja, jer je uradio mnogo za obnovu duhovnosti, poslije pola vijeka komunističke duhovne pustoši, kada su viševjekovne vjerske objekte pretvarali u štale za stoku!

---