-Priredila: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

S Radomirom Uljarevićem ratujem, u svetopavlovskom smislu, skoro četiri desetljeća, kao kolega pjesnik, kao prijatelj, ali i kao šahovski suparnik. Upoznali smo se, u jednoj maloj beogradskoj birtiji, jednoga dana, ili noći, svejedno, jer kakve su razlike između naših dana i noći, kad se u višnjoj tami projavio svijetli krug, 1982. godine; u društvu su, između ostalih, koliko sjećanje seže, bili počivši Brana Petrović i Ratko Peković. On je, na tren, nestao, da bi se, za nekoliko minuta, vratio, noseći u rukama knjigu „Prikupljanje podataka”, dajući mi je, s posvetom, o kojoj sam, budući da sam tada, redovno, pisao praktičnu kritiku, objavio tekst u reviji „Ovdje”.

Prije izvjesnog vremena do mojih je ruku došla Uljarevićeva knjiga sabranih pjesama, pod naslovom „Gradivo”. U Uljarevićevim Sabranim pesmama uočio sam knjigu, pod naslovom „Škola odučavanja”, koja je objavljena 2015. godine. Ona svjedoči, odnosno, pjeva o dva svijeta, o svijetu podvižnika, u kojem se ukršćuju sjaj ljubavi, sijev molitve i skrušenost srca, gdje jezik posti, oslobađajući se jarosti i praznoslovlja, na jednoj strani, ali i (posredovano) o tjeskobnom svijetu savremenog čovjeka, koji se gubi u žalosti što izjeda njegovo srce, sklonog duhovnom padu, na drugoj strani. Za moto ovog svitka pjesama uzeti su stihovi Frensisa Tompsona, o svijetu nevidljivom, koji, zapravo, vidimo i u riječi Avve Justina o vidljivom koje stoji na nevidljivom. Autor je, na samom početku, u središte pjesme, smjestio izvještaj s hilandarske raskrsnice, susret s nevidljivim, s pričom koja liči na san, i putu koji vodi u čisto neznanje, a potom i pred lice koje vječno blista – „Jer, učenje je smrtonosno/ Prije nego svijetom zameni/ Učenik se mora odučiti/ Od naučenog.” (Škola odučavanja, 628) I još – „Na početku vremena/ Svjedoci smo nemogućeg/Slijepci koji vide nevidljivo.” (Isto, 629).

Dolazeći, dakle, iz svijeta prolaznih zemaljskih nevolja, osoljen znanjem po svijetu, a ne Božjim znanjem, držeći se zlatne karike, jezika, dakle, što nas vodi od čovjeka ka čovjeku, on usmjerava svoj pogled ka onima koji ništa nemaju, a sve posjeduju, ka tihim sinovima zemlje kojih svijet nije dostojan. Ka onim dušama koje nas hrane, liječe i podižu.

Na drugom mjestu Uljarević će se, podnoseći pjesnički izveštaj uz Jerisosa, iznova, ispovijedati o praznim pričama i lažnim prorocima koje su zamijenjene „stvarnim pričama/O nevidljivim monasima”. Na taj nas način pjesnik suočava s velikim duhovnim narativom o svijetu nevidljivom, vodeći nas do Onog koji je pristanište svih dobara i riznica svih tajni, bez čije volje ni vrabac ne može da padne. Zemaljsko nas znanje, po učenju svjetala Očevih, s Istoka, uz ulaganje ogromne količine dolara i prelaženja na stotine hiljada kilometara, može dovesti do Mjeseca, ali ne i do Gospoda. On nam nije dao pamet da od tačke A stignemo do tačke B, već nas poučava kako da stignemo do zemlje istinite. U tome vidim smisao Uljarevićevog pjevanja (i propovijedanja) u školi odučavanja, odnosno, nauka da, ako nema Božanskog prosvjetljenja, znanje ne služi ničemu; nauka mnogo pomaže, još više zamućuje, dakle, velika je razlika između mozgologije i obrazovanja duše. Reklo bi se da autor, koristeći se poetskim prečicama, gotovo da i nije svjestan koliko je dug put od prestola taštine do skrivenog penjanja. Na drugoj strani, ljubav spram Gore pokajanja, spram svetog atonskog tihovanja, spram svetogorskih monaha i njihovih tajni, spram onih koji su umočili pero u mastionicu vlastitih suza, kao ljubav spram krsta Gospodnjeg, spram Učitelja, Smirenog, koji bdi nad svakim našim kretom, odgovara na svaki naš pogled i boluje svaku našu muku, omogućuje mu, pjevajući o udaljenim daljinama, istinsko suočenje s ubistvenim tipikom savremenog čovjeka, koji je od greha načinio modu, koji, u srebreljubivom i sebeljubivo judinskom svijetu, jedno traži, drugo želi, za treće se bori i ne primjećuje, baveći se flekama na svom odijelu, garež vlastite duše. Slobodnim stihom koji ima gotovo čvrstu strukturu pripovijesti, bez sklonosti ka metričkom mnogoobličju, Radomir Uljarević je, skrećući sa širokog (prašnjavog) puta, ka rijeci živoj koja teče dvije hiljade godina, ispisao knjigu koja čini čast i njemu i savremenom srpskom pjesništvu, knjigu koja ovjerava puni smisao starovremenih riječi da svaki civilizacijski kret povećava mjeru naše usamljenosti. Ali i, prije svega, knjigu koja nas hrabri da, kao Božanstveni Taršanin il` oni koji, na Atosu, u kolibama, skitovima, pećinama, u šupljinama drveća, mole i za one koji se ne mole, zaustimo – „Gde ti je, smrti, žalac!?/ Gde ti je, pakle, pobeda!?”


(Kraj)

---