Filmski i pozorišni reditelj, profesor cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti na predmetu Filmska režija, dr Nikola Vukčević, privodi kraju svoj treći cjelovečernji igrani film, sa radnim nazivom „Djeca”. I njegova prethodna dva filma, „Pogled s Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa”, svaki na svoj način bavili su se odrastanjem - sazrijevanjem, mladima i njihovim socijalnim okruženjem, a oba su postigla regionalni uspjeh. A, koliko su „Djeca”, na kojima radi preko pet godina, drugačija, i zašto je i njemu i nama potreban ovakav film, Vukčević objašnjava za „Dan”. Dodaje i da je nedavno, uprkos epidemiji, završeno oko 98 procenata snimanja.

• Što je fabula ovog filma? Da li ćete je ostaviti u ramu legende – priče? Zašto nam je potrebna priča o ljudskosti (možda naročito u ovo vrijeme)?

– U pitanju je film o cijeni časti, čija radnja je smještena u II Svjetskom ratu, među pravoslavcima, Albancima, muslimanima sa tromeđe, jedan stari mit o čojstvu i žrtvovanju, oda ljudskosti, molitva za mir i potresna priča o vrijednostima. Jednog jutra, kojim film i počinje, muslimanska paravojska iz vremena II Svj. rata - preći će rijeku, sa namjerom da etnički očisti drugi dio sela: ubijanjem, paljenem kuća. Prilikom pokolja, jedno pravoslavno dijete, pokušavajući da se spasi, nalazi utočište na drugoj strani sela, na drugoj obali rijeke, u kući Nura Doke, Albanca, jednog od junaka ovog filma; njegova kuća će ubrzo biti opkoljena paravojskom, sa zahtjevom da im se preda dijete. Glavno pitanje je kako će Nur postupiti: predaja djeteta njegovim progoniteljima znači i djetetovu smrt, ali i kaljanje časti kuće Doka. Istovremeno, ukoliko ne preda dijete – to će značiti riskiranje smrti Nurove porodice. Upravo sve te okolnosti – natjeraće Nura Doku da preispita vrijednost svoje časti i vjere. Iako smještena u prošlosti, ova priča poprilično i umnogome korespondira sa današnjim vremenom u kojem živimo. Postupiti časno, pa čak i po cijenu života - primjer je kojim traga naš film, dok podsjeća na zaboravljene vrijednosti onog najdubljeg ljudskog osjećanja - dostojanstva i časti, u trenutku kada ne samo na Balkanu već i globalno, više nismo sigurni u pojmove vrline i bezbjednosti, sa kojima smo vaspitavani. Vjerujući da nam je, na Balkanu - danas, itekako potrebna ova priča, priča - koja prevazilazi vjerske i nacionalne podjele, okupio sam ekipu umjetnika i prijatelja: od Ljubljane do Amsterdama, Beograda, Podgorice, Prištine, Skoplja, Sarajeva; radeći ovaj film - govorimo na nekoliko jezika, sa uzajamnim poštovanjem, uvjereni da nam je ovaj film jako potreban. Svakako, uskoro ćemo više predstaviti ovaj filmski projekat: sve naše saradnike, autore, protagoniste, produkciju i sledeće faze projekta, tako da ne bih otkrivao više detalja.

• Koliko se film u ovom vremenu pandemije pokazao kao žilava umjetnost, ona koja ne dobija, već, ako ćemo pravo, zahvaljujući modernim pomagalima i preuzima drugima publiku?

– Obzirom da smo jedan značajan dio filma snimali u sred tzv. drugog talasa pandemije – pokazali smo koliko nam je ovaj film važan, kao i sam pojam filma, uopšte, bez obzira na skromnost budžeta filma. Da se našalim: ja uvijek oko sebe privlačim ekstremiste – koji su u ovom slučaju riskirali i svoje zdravlje na snimanju. Mislim da nas je snaga priče i ljepota karaktera i dramskih situacija – sve skupa zbližila još više, te da se u ukupnom rezultatu snimljenog materijala ne vidi taj problem sa budžetom koji nas je pratio, i koji smo posvećenošću prevazišli. Nismo zaboravili pandemiju, jer smo snimali pod pravilima NKT-a i svi bili pod maskama i u određenom higijenskom i organizacijskom tretmanu koji je u izvjesnom smislu malo i usporavao naše snimanje.

• Zašto Vas već prilično dugo nema u teatru kao reditelja? Da li nema tema, poziva iz pozorišta, ili više ne želite da radite u pozorištu?

– Nikada nije samo jedna stvar u pitanju, da bih dao jednostavan odgovor, već ovo čime se ja bavim traži cijelog čovjeka. Podsjetiću, u trenutku kada sam 2010. napustio Gradsko pozorište Podgorica, u njemu sam u dva mandata bio umjetnički direktor, sa popriličnom količinom obaveza: između 25 i 30 projekata kojima sam bio umjetnički rukovodilac u tih sedam sezona (postavke novih predstava i obnova predstava koje su bile pasivizirane), uključujući i predstave koje sam režirao, prije mandata i tokom mandata: „Pipi Dugučarapu”, „Petra Pana”, „Toma Sojera”, „Juliju i Romeo”, „Instant”… koja je dovela i do jedne vrste zasićenja i odluke da napustim Gradsko pozorište i odem na Fakultet. U međuvremenu, bavio sam se filmom, uključujući i koprodukcije (proputovao dobar dio svijeta na filmskim festivalima, sa svojim filmovima) te profesurom na Cetinju (kao profesor glavnog predmeta, Filmske režije, izveo sam nekoliko generacija studenata), a na drugoj strani, iz pozorišta nije bilo nekog konkretnog interesovanja prema meni. Ne zamjeram puno, ostavljam slobodu izbora svakome od koga sam se udaljio, moje vaspitanje je takvo da ne idem nigdje nepozvan. Pogotovo jer su neke lijepe predstave koje sam tamo režirao – imale i svoj dalji život bez mene, dugo godina, uključujući i vrijedne nagrade, tako da sam imao svoj mir po pitanju rada u pozorištu. Naravno, zbog svega drugog što sam u isto vrijeme radio punim plućima – ne osjećam se neispunjenim po pitanju scenske režije. Više volim da vjerujem to da nam se putevi, sa istom strašću kakva je nekada bila, samo nisu spojili toliko godina. Osjećam da će se to ponovo desiti kada bude trebalo, na obostrano zadovoljstvo i miran sam po tom pitanju. Tema ima, naravno.

• S obzirom na „višak vremena”, da li ste smanjili produktivnost ili je ovo pandemijesko stanje možda vrijeme neke povišene aktivnosti i u kom pravcu? Hoćemo li stvarno iz ove situacije izaći kao bolji ljudi, bolje društvo?

– Lijepo pitanje ali mislim da ne nudim previše optimističan odgovor – prebrzo mi sve zaboravljamo. U startu pandemije kovid virusom nekako smo kao postali svjesni svega što činimi svojoj okolini, nekako smo se svi zaklinjali da će se to promijeniti, počev od ličnih zakletvi… i vidim da se to već sve zaboravilo, da se nastavilo po starom, a pandemija i dalje traje.

Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Iscjeljuća moć prirode
• Vi ste se na vrijeme okrenuli prirodi i prirodnijim tokovima života, a samim tim i zdravijim – gajite vinovu lozu. Koliko je to iscjeljujuće ne samo fizički, već i duhovno?

– Isprva, moja namjera u vinogradu, bila je da, nakon smrti oca, kome je taj vinograd bio posebna strast, ne dozvolim da taj njegov trud propadne. Postepeno, stvorio se odnos da me to i zanima. I, toga sada ima već poprilično, jer je rad u vinogradu veoma intenzivan: od januara do aprila makar jedan dan u sedmici, a od aprila do septembra i dva dana sedmično; uz sve moje uobičajene obaveze, to sve skupa polako postaje nekoliko paralelnih života. U selu u kome je vinograd, pamti se u nedogled. Shvatio sam da je moje ime tamo malo drugačije od onoga kako se ja uobičajeno zovem, te da je podugačko: Nikola Ivov, Iva Radojeva, Radoja Nikolina – i da tamo, kroz taj način imenovanja, živim sa svim pokojnim precima, do pradjeda Nikole, američkog rudara i oca mog djeda Radoja. Sa precima, na istom mjestu gdje su oni držali svoje vinograde. I, da – iscjeljuje, u svakom pogledu. A i vinom sam zadovoljan.







”Ne nudim previše optimističan odgovor – prebrzo mi sve zaboravljamo. Vidim da se to već sve zaboravilo, da se nastavilo po starom, a pandemija i dalje traje