-Piše: Slobodan M. Čurović Apis

Ja najnedostojniji, najgori, projecaću krhko slovo o Svetom vladici Amfilohiju, „koji se imao rašta roditi.“ Da nas rastočene, slabe i pretvorne vodi pravim putem, srbskim putem, da nas Hristosavije i Svetosavnicima obgrli. Nije nikad bilo lako biti glava u Crnoj Gori, uslijepljenoj strašnom plemenštinom i neprestanim raskazivanjem i potkazivanjem, u narodu lako odrecivom od sebe, što je tuđinoviće prigrlio a svoje alovito odbacivao. Mitropolit Amfilohije je došao u raslabljenom našem trenu totalne ambizacije svih tradicionalnih vrijednosti, koje su nas vaspitavale i činile naše postojanje. Vratio nam je mjeru pobožnosti kao najuniverzalniju kategoriju, razbuktao našu mlakost u vjeru i svaku urušenu pustoledinu okrstio duhom Božijim. I govorio Božijom istinom, kada bi drugi stidski zaćutali, jer On je dublje i više vidio nad Gorom Crnom. Mitropolit crnogorsko-primorski je bio istinski bogougodni svjetilnik, čiji je bogohod naš put i nada. Čitava njegova teološka misao je svojevrsni jevanđelski misionar, produhovljeni i smislonosni, najsigurniji štit pred raščepljenom javom novih bogokivnika. Duhovnim podvigom nas opominjao i svuda uždio po jedno bogootačko kandilo, da dušom krvari rane kosovske, plemenitog ječma i zornih žetilica, ućutkane pravoslavnice, koja je morala od 1945. god. biti neka otitena, ćutljiva i prekorena a bogomrzani bili na partijskom zadatku oduzimanja državljanstva Bogu. Bio je svjedok i sapatnik naših muka, jakanja i bratogonjenja, crnih jatki, oburdavanja lovćenskog tajnočuvca, naš „ đedo“, svih ubožnika utješnik, put podvigovanja i učenja. Našu utuljenu religioznost, skrivenu od javnih i dojavnih dostavljača, odučenu crvenim tiradama, mitropolit Amfilohije je razbuktao i vratio nam pitki zvon crkveni, podsjećajući nas da smo Srbi, da nijesmo nesvrstani, već davno svrstani u carstvenike neba. I da nam je to i plač i molitva i pjesma. I užas i najdivnija pogibija. Naš tronočuvac, umnojavnik, bistroslovnik učio nas, a teško nas je bilo naučiti i dozvati pameti. U narodu gdje se najbliža familija zvala ideologija, najrođeniji bili izvanja, nelagodno se (krijučki) spominjali a mrtvi bili razmošteni, zaboravljem prekopani. Naš dragi Vladika, svojom svetom desnicom mudro nas je vodio, ka jevanđeljskoj istini, ka vječnom svanuću, zlatousti pravdenik. Bio je naše ugledanje bogovidnog spasenja, Ostrožnik, a mi privilegovanici, da nas oblagoslovi Hristolika tvrđava njegove umnosti. Svaka riječ Mitropolitova bila je jedna saćnica, mudronosnik koji je ovaj narod pravoslavni još držao u pameti pred pošastima i pred potonućem svih tradicionalnih vrijednosti. Njegovo neprestano borenje je bilo i ostalo novo srbsko ogledalo, da se oglednemo u dubinu našeg ranjenog i krvavog pravoslavnog bića, mi nejaka djeca Svetog Save i Svetog Simeona, da se na tom izvoru duhovnosti, ožednjeli umijemo i oglednemo srbskim melemnikom. Sami Bog poslao nam je mitropolita, koji je bio naš štit, naše najhrabrije i najponosnije slovo, vidionik, dokle smo stigli, jesmo li uzmakli, ili ostali u časti riječi, da li prinosimo ljubav i trpljenje vječno živoj crkvi, koja nas je okupljala u dramatičnim časovima i kad smo padali i kad smo se uzdizali u sebi, ka istini i Krstu nepobjedivom. Ostaće sunčanik u našim dušama, vojnik Boga svog, zauvijek mitropolit crnogorsko-primorski, koji nas je apostolskim hljebom dozivao nafori pod srbskim nebom i neprestano učio: „U jagnjetu je spas.“ Vladika nam je svanuo i vratio riječi uskrite, čelnik gorske zublje, u misiji da nas slije u bratstvenik horski. „Nijesi dao da nas vodi privid srama dok smo tebe slušali i Bog je sa nama.“ Sve što se od Boga odlomilo nije nikada ni bilo nego se na putu za besmisao stopilo u ništavilo utopilo... Sa tobom smo Božje zaimali sa svetima za nas se pomoli... Ti vojniče dragog Boga svoga Ti vojniče puta Hristovoga. Nebesa dostojnog anđela primaju i raduju se, molitvom koja ne prestaje, za srbski rod, za valjatnu Crnu Goru. Vječnaja pamjat!

---