-Piše: Vojislav Bulatović
Septembar ode. Taj šarmantni domaćin među mjesecima u nizu različitih od dvanaest vječitih ima kod našeg zapadnog susjeda drugo živopisnije ime: rujan. Ovaj naziv kao da nam otvara vrata prema umjetničkim zapažanjima i opisima ovog vremenskog intervala. U njemu se događa važan trenutak na astronomskoj vagi: jesenja ravnodnevica, trenutak kad odlazeće ljeto i nastupajuća jesen miroljubivo povlače crtu svoje vladavine. Kad bi tako i ljudi mogli u međusobnoj podjeli moći i vlasti da prelaze iz jednog režima u drugi!
Dušan Radović, za koga
Matija Bećković kaže: „Niko pre njega nije bio lucidniji po porudžbi, duhovitiji na određenu temu, nadahnutiji u označeno vrijeme, dosetljiviji na dati znak, dublji na plićem mjestu”, ostavio je i nekoliko svojih zapažanja o septembru u svojim dnevničkim porukama Beograđanima („Beograde, dobro jutro”). „Ne dozvolite da vam drugi troše ovaj lijepi, poslednji dan septembra. Sklonite se negdje i potrošite ga sami.” „Svaki dan sviće zbog nečega. To se još ujutro ne mora znati. Ali će večeras mnogima biti jasno – zašto je moralo svanuti i ovaj utorak, 23. septembar.” „Jutros je procvjetao, a večeras će uvenuti poslednji dan septembra.”
Ovaj septembar, bar što se meteoroloških prilika tiče, lagano i blagodatno je proticao, ali uprkos tome njegovu slavu kao okvira školskog i đačkog radovanja potamnile su epidemiološke prijetnje. Septembar, kao svevremeni znak okupljanja, druženja, igre, šetnje, izleta, ekskurzija i laganog „uplovljavanja” u sve bržu rijeku školskog gradiva i obaveza učenja, ove godine ne može da pokrene našu đačku mladost što će bez sumnje utisnuti neželjene posledice u njenom razvoju.
Jer, u svima nama u našoj „septembarskoj svijesti” plutaju asocijativne predstave kao neka panorama „razglednica”. O tome svjedoče i mnogi veliki književnici. Možda je
Branko Ćopić među njima najmarkantniji primjer. Ovaj septembar 2020. protiče bez te posebne plime koja nas sve pokreće, uznosi i okreće prema izvorištu života. Sumnje, strah, briga, neizvjesnost, karakteristike su jedne društvene i porodične atmosfere⌠Psiholozi i pedagozi (nastavnici) dobili su sasvim novu situaciju u kojoj moraju da kreiraju obrazovno-vaspitni proces. Naravno, uz pomoć medicinskih radnika. Sad je vrijeme za aplauz njima! Teret odgovornosti za zdravlje mladosti koju mi svjesno stavljamo u zonu prijetnje!
Mogućnost zaraze i epidemioloških incidenata traži stalni oprez i ograničenja u kontaktima. Kako se osloboditi straha koji kod neke djece može da bude stalni pratilac? Ne znamo koliko će taj stresni faktor biti teret svake porodice. Kakav će stav zauzeti mediji prema tom problemu? (Nadajmo se, da nas neće više iznenađivati i bacati u vrtlog epidemije neki protestni skupovi i marševi koji su bez sumnje doprinijeli sadašnjoj pogoršanoj situaciji!).
Septembar je vrijeme za teme o položaju vaspitno-obrazovne djelatnosti u društvu: status profesije prosvjetnog radnika (materijalni, radni, društveni), uslovi pod kojima se ostvaruje vaspitno-obrazovna djelatnost (sigurnost finansiranja, mjesto obrazovanja na listi društvenih prioriteta, demokratska konstelacija sistema), društvena briga o djeci predškolskog, školskog uzrasta i visoko obrazovanje kao kruna svih prethodnih stepenica napredovanja.
Američki ekonomista
Džon Kenet Galbrajt, analizirajući „humani redosled” vrijednosti dobrog društva naglašava „presudnu ulogu obrazovanja” zbog njegove „ključne ekonomske uloge”, zbog njegove uloge u „pomjeranju naviše” na društvenoj slojnoj i vrijednosnoj skali, zbog njegove emancipatorske uloge. Zbog toga: „Ugled i prihodi nastavnika moraju da budu odraz važnosti koju savremeno društvo pridaje obrazovanju”, kaže Galbrajt.
Posebna oblast sistemskog funkcionisanja školstva jeste kvalitet i kompetencija političkih kadrova koji rukovode resornim ministarstvom. U dosadašnjoj postsocijalističkoj praksi u ministarskoj fotelji provodili su svoje ministrovanje i kadrovi koji sa prosvjetnom strukom i naukom imaju dodir uglavnom samo po liniji administrativno-upravljačke i partijske kompetencije. Neki od njih, ostavili su svoje sramotne tragove u protivzakonitim i moralnim aferama. Zar prosvjetna struka i vaspitno-obrazovni sistem Crne Gore, gdje je koncentracija visokoobrazovnog kadra velika, a učešće kreativnih pojedinaca značajno, ne zaslužuje da na čelu resornog ministarstva bude čovjek koji uživa ugled i ima akademski nivo za poštovanje? Sramota je da tom čovjeku, jedan od glavnih zadataka bude partijsko i političko „dizajniranje” i učvršćivanje sistema!
Oslobodimo naše javne ustanove na svim nivoima tutorstva aktuelne politike i direktora kao političkih komesara. (I ja sam svojevremeno postao nepodoban zastupajući ove stavove). Neka se svako dokazuje uz pomoć struke, posebnih vještina i sposobnosti uz poštovanje pedagoških normi i moralnog kodeksa.
)){kind=small}
