-Piše: Milisav S. Popović

Ovo se zapravo dogodilo krajem avgusta 2017. godine. I, bogami, izdržao sam neko vrijeme da je ne stavim na papir i ispričam svima... Kada je kolumna konačno objavljena u „Danu” – negdje početkom 2018. – vrlo brzo je postala jedan od najčitanijih tekstova na ovdašnjim prostorima. Januar je tada, zbilja, mirisao na ispunjene želje i brze zvijezde.

Mislim da je dobar momenat da vratim priču vama... zarad spokoja i finih načina... nadam se da ćete uživati.

* * *

– E, Zoki?

– Hoće nešto Marijana da te pita... a ne zna đe joj je telefon.

– Važi, daj...

– Halo! Milisave, jesi li to ti?

– Nisam.

– Aj ne zezaj... u gužvi sam. Nešto sam htjela da te zamolim.

– Slušam (pazi nešto... Marijana ne moli, prosto zatraži... i da ti, otprilike, dva minuta da to završiš)

– Gledaj... Imam dvoje drugara. Mladi su. Od avgusta su u Crnoj Gori. Došli su iz Beča i hoće da se vjenčaju u Rijeci Crnojevića.

– Dobro.

– Slučajno im pomenuh da te znam, pa se uzvrpoljili...

– Ovaj, dobro?

– Oni bi željeli da im ti napišeš zavjete. Bračne zavjete. Dogovoreno?

– Maki... polako. Kako kad ih ne poznajem?

– Aooo! A možeš, čoče, da pišeš o vanzemaljcima kao da ih gledaš svaki dan – čuh Zokija u pozadini kako se smije – Sve ću ti ja lijepo objasniti.

– Slušam...

– On ima 26, ona 24 godine. On Srbin, ona Hrvatica. Čekaju bebu. Slatki oboje – ko med.

– Čekaju bebu?

– Aha. U martu, valjda. Trenutno su kod tetke u Nikšiću, pa će vjerovatno tamo dočekati prinovu... Podgorica eventualno.

– Jesi li im ti kuma?

– Ne... imaju zajedničkog kuma. Njegovog druga iz Sarajeva... Bio je kod njega u Beču. Pomogli mu da se snađe... Završio tamo fakultet – udahnu – Mili, znaš... ostali su bez majke.

– Ko, Maki?

– Obojica. I kum i mladoženja. Zbog toga su jako bliski... ko braća.

– Razumijem... – i više nego što sam želio – A mlada?

– Sunce malo! Splićanka! Bila nam je na slavi... duša! Stomak do zuba! Poklonila joj ja ikonu Bogorodice.

– Znači, neka mala Jugoslavija.

– Rekoh ti ja!

– A što baš Rijeka Crnojevića?

– Potpuno su zaljubljeni u Crnu Goru. Tamo je zaprosio, tamo će i da se vjenčaju. Kum će nju čamcem da preveze do njega. Da je čeka na obali. Na mostu će biti čitanje zavjeta.

Nešto mi zape u grlu... počeh da rastem u širinu, duša mi dobi brze kilograme i rumene obraščiće.

– Alo, čuješ li me?

– Čujem, čujem... Važi, prihvatam. Vrlo rado prihvatam.

– Poslaću ti ja sad njihove slike. Čućete se vi... ali da ih prvo vidiš kakvi su. Med, velim ti – a onda smiri onaj njen brzi glas i navuče sloj šećera – Mili, volim te.

– Zna li Zoki?

– Pfff, i on te voli. Idem sad, pa javi kad završiš – a onda se povrati – Nemoj od ovoga kolumnu da napraviš!

– Ne brini, jadna! Neću.

* * *

Juče su se uzeli. On je u oči gledao i malo drhtavo ovo izgovorio:

„Ovdje su nekad izlivali barke za vile, pravili ih od bisera, a jedra od listova biturana. Sve koje su po svijetu hodile, odavde su pošle... samo bajku rodu ostavile. Poslije toliko vjekova, jedna se danas vratila. Meni u zagrljaj!

Od sada, pa za sva sjutra, bićeš moja vila od bisera, a ja... ako dozvoliš, tvoja jedra od biturana. Kud god pošli, da budemo skupa... s rukom u ruci, do nebeskog počinka. Da te ne dam, da me ne daš. Prihvataš li da te nosim u njedrima?”

Rekla je „Da!” – i malo se isplakala.

Tako su Lucija i Bogdan postali „puna kuća”, a kum Tarik na malom vjenčanju najveselija faca.

Sretoše se tu isti bog sa dva imena, na zemlji koja je nekada bila jedinstvena... a da bi priča bila potpuna, poslušaše me, pa se čula i „Sudbo moja” – divna, makedonska... kunem vam se, melem Jadranom zamirisa.

A ti bepče, dobrodošlo u ovaj ranjeni Raj! U svijet ćirilice i latinice. Na mjesto gdje i dim ima latice. Čuvaj ga i obnovi, molim te! Mi baš nismo znali najbolje...

(Autor je književnik)

---