-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Ipak, uspjeli smo i srećno prešli preko granice: na jednom pustom i slabo naseljenom mjestu na brzu ruku smo iskočili iz kombija i onda se pod okriljem šume provukli preko granične linije – kazivao je dalje Zef Ljuljđuraj. – Kad smo se primakli Trstu, ja sam ih ostavio u šumi pored puta i zaputio se u grad da potražim jednog Albanca, Zefa Šuitija, kojeg sam ranije upoznao – još kad sam kao mladić dolazio iz Titograda u Trst da kupim farmerke i drugu odjeću za sebe i porodicu. Poslije sam ga još jednom sreo u Trstu, mislim da je to bilo 1966. kad sam tuda putovao iz Austrije na odmor.
On je, kako mi se čini, negdje za vrijeme Informbiroa, svakako nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, emigrirao iz Albanije i stanio se u Trstu. Pošto ga je policija držala kao prevodioca za albanski, on je koristio svaku priliku da pomogne onima koji su kasnije bježali iz Albanije ili Jugoslavije, jer je, kako mi je ispričao, uključen u neku organizaciju u krilu katoličke crkve koja pomaže svim emigrantima, naročito ako su antikomunistički raspoloženi.
Našao sam ga, doveo gore u šumu kod mojih i on nas je naučio da odmah krenemo u grad, da zaustavimo prvog karabinjera i objasnimo mu nekako da smo prebjegli iz Jugoslavije. Taj će nas odmah sprovesti u neki saborni logor, odnosno prihvatni centar za emigrante. Poslije će njega zvati da prevodi naša saslušanja i on će nam tada pomoći.
Bilo je tačno tako. Karabinjer je, čim je razumio ko smo, javio u stanicu. Sproveli su nas u taj prihvatni kamp, u kojem su uslovi bili zaista užasni, gotovo neizdržljivi. Izdržali smo ipak nekoliko nedjelja. Na svu sreću pogodilo se da vrijeme bude lijepo, a i zdravlje nas je sve poslužilo.
Te procedure su bile dugotrajne i vrlo iscrpljujuće. Morali smo svi da damo izjavu i izjasnimo se da se tobož ne slažemo sa politikom u Jugoslaviji jer je to bio presudni uslov da nas prihvate i ne vrate natrag preko granice. Poslije su nas prevezli u Kazertu, odnosno na jug Italije gdje nas je prihvatio Interpol. Tu je bilo dodatnih ispitivanja i provjera dok konačno nijesu odlučili da nas ne vraćaju u Jugoslaviju. Potom su nas sve redom propitivali gdje bi željeli da živimo. Kako smo svi jednodušno bili za Ameriku, a otuda su nam u međuvremenu stigle i neke garancije, konačno su popustili. Ja sam, konkretno, insistirao isključivo na Detroitu jer su mi tamo već živjeli tetka Ljena i njen muž Nikola Škrelja. Uslišili su nam želju i tako smo se, konačno, obreli u Detroitu.
Za početak smo se smjestili kod tetke i tetka. Otac i ja smo se odmah zaposlili u fabrici automobila „Krajsler”. Nedugo potom i moja majka i žena su našle posao i onda je već sve bilo lakše i krenulo bolje nego što smo mogli i sanjati.
Nije prošlo ni pola godine, a ja sam otvorio svoju kafanu. Posao je krenuo kako se samo poželjeti može. Iako se zvala „Klub Albanaca”, kod mene su dolazili svi naši ljudi koji su živjeli i radili u Detroitu, svi Jugosloveni, bez obzira na vjeru, naciju ili političku pripadnost, jer je to bilo ono srećno vrijeme kad se na te stvari nije gledalo i kad se ljudi po tome nijesu mjerili i dijelili.
Ja sam ipak i dalje radio u „Krajsleru” kako bih imao socijalno i zdravstveno osiguranje, a kad je posao u kafani zahtijevao i sve više počeo da me zaokuplja i obavezuje, počeo sam i ja pomalo da vrdam i hvatam krivine – malo, malo pa na bolovanje – ne idem na posao u fabriku, a u kafani radim po cio dan...
(Nastaviće se)
Od Trsta do DetroitaOtkako smo krenuli sa kućnog praga iz kanjona Cijevne dok smo se skrasili u Detroitu prošlo je ravno godinu dana. Toliko su trajale silne provjere, procedure i potucanja po Italiji od Trsta do Kazerte, pa odatle do Napulja, da bi nas konačno u septembru 1969. godine u Rimu ukrcali u avion i ispratili preko okeana. Sletjeli smo prvo u Njujork. Stric Kolja je tu i ostao sa porodicom, a mi smo produžili u Detroit.
)){kind=small}
