Autor: Barbara Vezel

Sve indicije ukazuju na to da je on stajao iza ubistva novinara Jana Kucijaka. Međutim, Specijalni sud u Pezinoku oslobodio je oligarha Marijana Kočnera – zbog nedostatka dokaza.

Slovačka predsjednica Zuzana Čaputova je, nakon oslobađajuće presude, na Tviteru objavila da poštuje presudu, ali da je šokirana i da će joj biti potrebno vrijeme da je prihvati. I mnogi drugi koji su se nadali brzoj pobjedi pravde, presudu su doživjeli poput nje.

Kako nastaviti dalje nakon ovog neočekivanog kontraudarca, kako bi se zemlja oslobodila močvare korupcije i nepotizma koji su prijetili da je pretvore u mafijašku državu?

Novija istorija Slovačke obilježena je brojnim neriješenim slučajevima i nekažnjenim zločinima. Povjerenje građana u pravosuđe duboko je poljuljano. Potom je ubistvo Jana Kucijaka i njegove zaručnice Martine Kušnirove izazvalo pobunu građana protiv sistema, a poslednji izbori doveli su do političkog zaokreta. Slovačka otada ima liberalnu predsjednicu i vladu u kojoj populistička platforma „Normalni ljudi” obećava kraj korupcije”.

Međutim, posao reformista biće teži nego što su njihove pristalice vjerovale tokom prvih slavlja nakon promjene sistema. Ta borba nije sprint, ona je maraton, jer obuhvata sve institucije u Slovačkoj. I Marijan Kočner nije jedini oligarh čije ruke su uprljane. Šačica pljačkaša-barona još uvijek uživa u bogatstvu do koga su uspjeli da dođu u godinama bezakonja nakon okončanja komunističke vladavine. Njihove veze su i dalje aktivne.

Slovačka po tom pitanju dijeli sudbinu drugih zemalja bivšeg Istočnog bloka. Tranzicija ka neobuzdanom kapitalizmu skoro svuda je vodila direktno u močvaru nepotizma, bezakonja i oligarhijske vladavine. Njihovo iskorjenjivanje je mukotrpna borba koja zahtijeva dugoročnu upornost i neustrašivost.

Protestni pokret iz 2018. već je postigao uspjehe: rušenje vlade, odlazak više od deset sudija, glavnog tužioca, šefa policije i drugih inkriminisanih državnih zvaničnika. Ono što mu je za sada uskraćeno jeste veliki skok unaprijed. Što je slučaj Kucijak stariji, sve je jači osjećaj uzaludnosti.

Reformski raspoloženi Slovaci mnogo toga su očekivali od ove presude. Nadali su se da će ona biti simbol novog početka. Rez i dokaz da će za kratko vrijeme moći da predstave svoju očišćenu zemlju. Ali sudije u slučaju Kucijak natjerale su ih da spoznaju da pravda zaista može da bude slijepa i da se svaki zločin ne kažnjava. Čak i ako postoji druga šansa – sledeća sudska instanca.

Za porodice žrtava i nekadašnje kolege ubijenog novinara koji se u potpunosti posvetio rasvjetljavanju prevara i mafijaških aktivnosti, oslobađajuća presuda oligarhu Kočneru mogla bi da djeluje kao udarac u lice. Ali za reformiste to znači da će, nakon što obuzdaju bijes i frustraciju, morati dublje da se pozabave strukturama koje su Slovačku toliko dugo vezivale za endemski kriminal.

Reforma pravosuđa se, recimo, ne može ograničiti na smjenu inkriminisanih sudija i tužilaca. Za nju je potreban nov način razmišljanja među pravnicima, kako bi sudije mogle da se osjećaju slobodno da donesu presude u skladu sa istinskom potragom za pravdom.

Za Slovake koji žele da nastave borbu za „pristojnu zemlju”, poslije „planinskih muka” sada dolaze „ravničarske muke”. Riječ je o svim segmentima javnog života – o urednim konkursima, javnim službama bez nepotizma, pravilnoj kontroli trošenja javnih sredstava i drakonskim kaznama za korupciju u politici.

Sve su to zadaci koje čak i etablirane demokratije ponekad ne uspijevaju da riješe. Zato su tu institucije, među kojima su i slobodni mediji, koje prate i sprečavaju takve prestupe. Trebalo bi se nadati da reformisti u Slovačkoj neće izgubiti svoj borbeni duh, da se neće obeshrabriti i da će pokazati da je bolja i pristojna budućnost moguća.

dw.com

---