Odmah sam, naravno, znao da od seobe u Austriju nema ništa, da ja nemam ni para ni uslova da tamo povedem i izdržavam tako brojnu i široku porodicu – sjećao se dalje Zef Ljuljđuraj tih trenutaka mučne i teške odlčuke.
– U jednom trenutku, ni danas ne znam kako i otkud, jer o tome, koliko se sjećam, nikad prije nijesam razmišljao, sinula mi je ideja: kako bi bilo da se svi mi pokupimo i odselimo u Ameriku, tamo ima dosta našeg svijeta, prijatelja i rođaka koji će nam, sigurno priteći i pomoći da se snađemo i skućimo.
Stric poskoči zadovoljno, kao da je samo to čekao. Gledam oca koji je tada imao pedeset i sedam godina – on se smrkao i sumnjičavo vrti glavom, nije mu, vidim, pravo da ide s kućnog praga preko okeana i napušta pradjedovsko ognjište.
– Đe ste bili do sada? – pita u neko doba. – U Ameriku se – veli – išlo ranije i ko je mislio ići, on se tamo već odavno skućio...
Ne kaže direktno da neće da ide, ali sve tako zbori da nas odvrati, kao da je Amerika prenaseljena i već zauzeta, da za nas tamo više nema mjesta.
Majka, sirota, ništa ne zbori samo se uhvatila za glavu i tiho jadikuje i plače, osjeća odlučnost u mojim i stričevim riječima i neodlučnost u očevim, a moja supruga ne samo što se drži za glavu i već glasno plače nego počela i kosu da čupa od muke: kud će ona sa četvoro sitne djece u daleki i nepoznati svijet i kako da ostavi i svoju brojnu familiju, roditelje, braću, sestre...
Kad smo se svi malo smirili i pribrali, počeli su polako da pretežu moji i stričevi razlozi, a kad je u neko doba i otac uvio ramenima i pristao da bude kako mi odlučimo – stvar je bila gotova i od tada je sve bilo podređeno pripremama za veliki, daleki i neizvjesni put.
Znao sam da nemamo ni izgleda ni mogućnosti za takvu kolektivnu, familijarnu seobu redovnim putem i smislio da krenemo ilegalno preko granice. Stoga smo se pripremali u najvećoj tajnosti. Nekoliko dana kasnije smo pošli u Hote, u moju tazbinu da se pozdravimo s njima. Kad sam kazao mom tastu šta smo naumili, on mi odmah i bez dvoumljenja reče:
– Dobro, da vam je srećan put, ali da povedeš i ova dva moja mlađa sina...
Onda se javiše i još dva mladića sa Gruda, naši prijatelji. Kad su njihovi nekako saznali da ja idem, molili da i njih povedem – vjerovali su da ću ja sigurno uspjeti pošto sam već skoro četiri godine u inostranstvu, vidio svijeta i znam kako treba, da nikoga, a kamoli njihovu djecu, neću na zlo navesti i u nevolju uvaliti. Bilo je to vrijeme kad se dosta polagalo na to ko je i od koga, a Ljuljđuraje su – nije se sramota pohvaliti ako je istina – smatrali jednim od najuglednijih bratstava u Malesiji.
Dva-tri dana kasnije, krenuli smo na put: moji roditelji, ja sa ženom i četvoro djece, stric Kolja sa suprugom Diljom i petoro djece, moja dva šuraka i ona dva mladića sa Gruda – ukupno nas devetnaestoro.
Jedan rođak je imao neki malo komotniji kombi i svi smo se potrpali u njega, pa pravac Rijeka. Računao sam da se nekako primaknemo do blizu Gorice, da tu negdje ilegalno pređemo granicu i nekako se domognemo Trsta.
Odnosi Jugoslavije i Italije tada još nijesu bili bog zna kakvi i zbog poznate posleratne krize i sukoba oko Trsta i Gorice taj dio granice je još dobro čuvan i sa jedne i sa druge strane jer još nije bila zaboravljena ona poznata pjesma iz doba tršćanske krize: „Druže,Tito, bjelo lice, ne daj Trsta i Gorice...“
PIŠE:
BUDO SIMONOVIĆ
Nastaviće se
Ime ZefPo nekim podacima u Americi i sada ima najviše ljudi sa imenom Zef. Među njima nesumnjivo prednjače Albanaci, prvenstveno Malesori. To ime, inače, sem u Engleskom, ima korijen i u francuskom i njemačkom jeziku gdje se javlja u obliku Josif ili Jozef, a prakorijen, po svoj prilici vuče iz latinskog, hebrejskog i ilirskog jezika. U nekim jezicima to ime ima značenje „kretanje sa vjetrom“, što na neki način simbolizuje i životnu sudbinu Zefa Ljuljđuraja, kojeg je moćni životni orkan tako nemilosrdno uzeo na maticu...
)){kind=small}
