-Piše: Boris Jovanović

Kad je mrak, vrijeme kao da ne prolazi...

Onima budnim u mraku...

Onima koji ne spavaju mrtvim snom...

Onima koji iščekuju zoru i osjećaju svjetlo, a vide mrak...

Onima koji se umivaju lijepim snom o lijepom svitanju koje nikako da svane...

Njima je svaki minut mraka dug kao godina...

Jer, oni ne žive u mraku, oni žive u nadi da će mrak možda nekada postati bivši...

Jer, kakav je to život u mraku i čemu taj mračni život, ako u njemu ne postoji makar zrnce svjetla koje se odupire...

Koliko li je trajao mrak borcima protiv mraka, ako je trideset godina prošlo otkada su mračnjaci utrnuli žižak, otkada su ugasili svjetlo...

Trideset godina je previše i gospodarima mraka, pa kako da ne bude strašno onima koje su držali u mraku, onima koji su se rvali sa mrakom...

I onda je svanulo...

Zatreperila je iskra svjetlosti tamo gdje je sve bilo ugašeno osim iskonske želje da svane...

A i fitilj želje je dogorijevao...

I nada u svitanje je smalaksala u mraku...

I kada je slutnja još većeg mraka bila nepodnošljiva, svanulo je...

Predzorna mrklina je najmračnija...

A bilo je gotovo izvjesno da će se proslavljati još jedan mrak...

Da će nam još jednom gospodari mraka obećati svijetlu perspektivu...

Da će nanovo mračnjaci govoriti o svijetlim tradicijama i o blistavoj budućnosti...

Sada, kada se završilo, tek sada, uvjereni smo da bi nas još jedan mračni karneval konačno dotukao...

Kao ljude. Kao građane. Kao one koji su svuda vidjeli mrak, a prepoznavali ga užasnuti i u sebi...

Kao one koji su počesto bili mračni kao mrak koji ih je davio...

Jer kako ne biti smračen u mraku koji traje duže nego što se može pojmiti, što se može domaštati među onima koji ne znaju šta je mrak...

I kad je plima mraka narasla i potopila preostala svjetla, svanulo je...

Kako to biva u oprobanim dramama u kojima ništa nije izvjesno sem neizvjesnosti...

Neizvjesno je, ali nije mračno...

Neizvjesnost se lakše podnosi od mraka...

Mrak ponižava, neizvjesnost iscrpljuje...

Bolja je i iscrpljujuća neizvjesnost od najtanjeg mraka...

A ovaj tridesetogodišnji mrak samo ponekad je bio tmušav, uglavnom je bio mrkli užasavajući mrak...

Čak i onima koji su sve što treba da vide, vidjeli u mraku...

Čak i onima koji su sve što su radili, radili u mraku...

Čak i onima koji su otimali u mraku misleći da se lopovluk ne vidi...

Čak i onima koji su žmurili u mraku, plašeći se da ne vide sopstvenu sjenku...

Čak i onima kojima je mrak dao sve...

I njima je valjda dodijalo...

Jer, shvatili su da je to sve zapravo – mrak...

Ili će shvatiti... Ili neće... A i ako neće, neka ih, neka ostanu u mraku...

Svanulo je.

Svanulo je svima koji žele da svane. Svima kojima je dozlogrdio mrak, svima koji su u mraku sačuvali izviiskru.

A takvih ima. Mnogo više nego što se u mraku pričinilo.

Više od podanika mraka...

I neka bude svijetla gora, bratska gora, srpska i crnogorska gora, bošnjačka gora, Dritanova gora! Dična gora svima koji nijesu sluge mraka...

Prostrana čovjeku, sigurna građaninu, odana onima koji su je stvarali i gostoprimna svima koji joj dolaze...

Neka bude država promjena, da ne bi bila država podjela...

Možda nas opet poklopi mrak.

I kad nam se učini strašan, znaćemo da nije vječan i da je jedina vječnost borba protiv mraka...

(Autor je književnik)

---