-Piše: Jovo Pejović

„Nigdje ne postoji jednostavan put do slobode i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti kako bi dosegli vrh naših želja“, govorio je Nelson Mandela. Trideset i jednu godinu narod u Crnoj Gori je čekao slobodu. Diktatorski režim Mila Đukanovića nas je proganjao, ponižavao i potcjenjivao do te mjere da smo se često pitali da li je još išta ostalo od one sojske i čojske Crne Gore kojom smo se ponosili. Kada su mnogi gubili svaku nadu da će se nešto promijeniti, Bog se javi! Diktator u svom maniru izjavi da će ga pobijediti i toga dana potpisa sebi smrtnu presudu u političkom smislu, koja ga posla na smetlište istorije. Sloboda je riječ koja je najčešće izgovarana u noći između 30. i 31. avgusta. Suze u očima onih hrabrih ljudi koje smo slušali u Skupštini i na protestima opozicije rekle su sve o njima kao ličnostima, o njihovim velikim dušama i srcima i o njihovoj velikoj i iskrenoj želji da sloboda dođe Crnoj Gori, uprkos čestim sumnjama onih koji ih nijesu podržavali, optužujući ih da to rade iz ovih ili onih razloga. Oni mali-veliki ljudi koji su svih ovih godina čuvali iskru slobode najčešće su komentarisali: „Sad i da umremo bili bismo srećni kad smo dočekali slobodu!“ To je najljepša poruka novoj vlasti da nikada i ne pomisli da se obračunava sa sopstvenim narodom, na način kako je to radio režim Mila Đukanovića. Put do ove pobjede krčile su generacije hrabrih građana Crne Gore. Veliki doprinos ovoj pobjedi dali su i oni naši prijatelji koji, nažalost, nijesu dočekali ovaj dan, a toliko su se borili da do njega dođu: Momir i Pavle Bulatović, Duško Jovanović, Zoran Žižić, Miodrag Kovač, Dragiša Pešić, Zoran Knežević, Momčilo Vučetić, Ranko Kadić, Branko Kostić, Ranko Jovović, Miodrag Ćupić, Ratko Deletić, Momčilo Krivokapić, Boro Božović, Budo Krstonijević, Veljko Kaluđerović, Mišo Noković, Ranko Čađenović i mnogi drugi čija imena zaslužuju da se pomenu. Cijena slobode koju smo čekali trideset godina bila je velika. Crna Gora je mnogo puta bila blizu osvajanja slobode, ali vlast je ucjenama, pritiscima, kupovinom glasača, odbornika, poslanika i čitavih partija, izmišljenim državnim udarima i drugim marifetlucima kod naroda stvarala atmosferu bespomoćnosti. Svi smo znali da vlast nema većinu kada bi se građani slobodno izjašnjavali, ali smo takođe znali da su svi izbori pokradeni i da u njihovoj krađi glavnu ulogu imaju državni organi pred čijim se očima – i uz njihovu podršku – krala izborna volja. Oni su svoje pobjede bazirali na krađama, a mi našu kampanju na tome kako krađu spriječiti. Broj 30 je oduvijek bio moj srećan broj, a broj 9 broj koji sam najčešće nosio na leđima dok sam igrao fudbal, a koji u našem slučaju označava kraj jednog i početak drugog vremena. Potajno sam vjerovao da su se sve kockice ovoga puta poklopile i da je 30. avgust predodređen za dan velike pobjede. Vjerovao sam i u ime moje pokojne sestre Danke, koja je bila rame uz rame sa mnom u svim velikim bitkama koje je opozicija vodila. Osjetio sam u kontaktu s ljudima da je pobjeda blizu i na jednom skupu, nezadovoljan kako su koordinirane neke aktivnosti u kampanji, čak sam izjavio: „Prije nekoliko godina ništa nijesam radio u vinogradu, a nikada nije bolje rodio, a sve mi se čini i da će na ovim izborima biti tako.“ „Sloboda nije ništa drugo nego šansa da budeš bolji“, rekao je Alber Kami. To je formula koju treba da primijeni nova vlast. Ako ne bude tako, ona neće dugo trajati, jer nakon smjene diktatorske vlasti, svaka nova će kraće trajati. Veliki pjesnik je napisao: „Bog je slobodu dao za čovjeka“. Bog je presudio i ovog puta.

---