Autor: Hans Pfajfer
Akcija je djelovala spontano i nekoordinisano: grupa ljudi probija ograde ispred zgrade Rajhstaga, penje se po stepenicama i pokušava da se približi staklenom ulazu u zgradu. Sve to propraćeno mahanjem zastavama njemačkog Rajha, simbola desničara i antidemokrata, i uzvikivanjem poznatih poruka.

Navala je brzo prestala, ono malo policajaca spriječilo je nasilnike da uđu u zgradu, policijsko pojačanje koje je ubrzo stiglo ponovo je očistilo prostor ispred zgrade u kojoj zasjeda njemački parlament. Dakle, ništa strašno?

Upravo suprotno! Jer ekstremna desnica u Njemačkoj i dalje radi po svom planu, a ova akcija se dobro uklapa u taj plan.

Mnogi savremeni ekstremisti s krajnje desnice posjeduju novu vrlinu: oni su strpljivi. Ne pada im na pamet da svim silama prodru u zgradu Rajhstaga. Dovoljno im je medijski efektno mahanje zastavama propalog carstva.

Ovakav pristup motiviše pristalice, a ostatak društva je srećan jer se „ništa nije dogodilo“. To pokazuje novu strategiju ekstremne desnice: ona izbjegava greške koje su joj proteklih godina stajale na putu ka više moći i društvenog priznanja.

Najvažniji cilj okupljenih pred Rajhstagom, naime, nije zaista bilo zauzimanje zgrade parlamenta. Oni su htjeli da ostvare upravo ono što je uslijedilo: talas ogorčenja i kritika. Članovi vlade, poslanici pa čak i sam predsjednik najoštrije su osudili ovu akciju.

Naravno da je osuda ispravna reakcija. Ali problem je što kritika ne uviđa da je upravo njena reakcija dio desničarske strategije. Proteklih godina su provokatori često praktikovali ovu taktiku bockanja. Tako se javnost sve više privikava na ispade desničara, a brza kritika se svela na ritual.

Na kraju krajeva, tako misli većina, desničari još nisu izazvali neku veću katastrofu. Umjesto toga se motiv ekstremne desnice sve dublje infiltrira u društveni mejnstrim. Poruka je: „Političari bi konačno trebalo da se bave pravim problemima građana!“

Ova tehnika mimikrije desnih širitelja mržnje je toliko uspješna da njihovo marširanje na protestima protiv pandemijskih mjera više nikome pretjerano ne smeta. Uprkos činjenici da većina demonstranata ne dijeli njihove stavove, ekstremnoj desnici uspijeva ovo igranje uloge nevinašca i pomicanje granica onoga što se smije javno reći.

Ali šta neprijatelji demokratije žele da postignu? Njihov cilj je etnički čisto rasističko društvo koje ne poznaje demokratiju pa tako ni slobodne medije. Jedino što je još važno jeste sopstveno mišljenje. Useljenici i oni koji razmišljaju drugačije u ovakvom društvu ne bi bili poželjni.

Uzora za ovakvu politiku ne manjka, treba samo baciti oko na Poljsku i Mađarsku gdje su protivnici otvorenog društva već godinama na vlasti.

Ali i u Njemačkoj su protivnici otvorenog društva prilično napredovali poslednjih godina. U subotu ih je policija doduše zaustavila ispred ulaza u parlament, no zagovornici njihovih ideja već godinama sjede s druge strane ulaza, u samom parlamentu.

Od izbora 2017. u Bundestagu sjede i provociraju poslanici desničarske Alternative za Njemačku kao najveća opoziciona stranka. Konstantnim širenjem neprijateljstva naspram muslimana, useljenika, političkih protivnika, crkava i društvenih organizacija, AfD-ovi poslanici potkopavaju vrijednosti slobodarskog Ustava Njemačke.

Tu leži prava opasnost akcija poput one u subotu s pokušajem nasilnog ulaska u Rajhstag. Cilj je da građani i dalje misle da se radi o šačici onih koji izazivaju haos i nemaju nikakav cilj i da na kraju ne shvate opasnost koja zapravo prijeti.

dw.com

---

”Ali šta neprijatelji demokratije žele da postignu? Njihov cilj je etnički čisto rasističko društvo koje ne poznaje demokratiju pa tako ni slobodne medije