Toliko toga sam htjela da vam napišem, da vam poručim i da vas savjetujem, ali nekako ramišljam da sam sve to najmanje po tri puta prevrtjela u mojim pismima. Pričala sam vam koliko je bitno da osluškujete sebe da ne zanemarujete bol, da volite sebe, da je sve prolazno i da će sve jednom biti baš kako treba. I zaista je na kraju sve kako treba i nekako se čovjek na sve sve navikne. Par dana provedenih u bolnici, samoća, spoznaja da je „glava spašena“, jauci iz dotičnih soba, igra svjetlosti po zidovima sobe 346 i mnogo lijepih misli i obećanja. Tih dana, onako usamljeno, dok sam ležala nepomično i posmatrala kako kap po kap neka tečnost ulazi u moju krv, razmišljala sam o svemu. O sebi, svom životu, o svojoj porodici, prijateljima, poslu. Mislila sam kako bi zaista bilo glupo da ovako mlada odem, a da ne uradim nešto bitno, veliko, nešto po čemu će me pamtiti. Glupo da me nema a da svim tim nekim dragim ljudima ne kažem koliko ih volim, kako mi znače, kako sam im oprostila i kako ćemo sve ljepše i drugačije. Mislila sam i o tom nekom scenariju, šta bi bilo da me nema. Ko bi najviše žalio, moja majka, djeca, muž, prijatelji, kolege. Kao u onom filmu, zamišljala sam u tim nekim depresivnim trenucima, kako me oplakuju, žale. Čak i svoju sahranu. Iz susjedne sobe čuli su se bolni vapaji, neko je dozivao majku. Žalosno da u najtežim momentima, kad boli il` duša il` tijelo, jedino ko nam je iskreno u srcu je Majka i Bog. Njih najviše prizivamo, za pomoć, za oprost. A da li smo ikad rekli hvala Bogu kako mi je lijepo, zdrava sam, nazvali majku da joj kažemo da je volimo, onako ničim izazvano i spontano. Sve češće nam se razgovori završavaju „ej imam drugu liniju pa te zovem“, ne bi li prekinuli razgovor, jer imaćemo ih još mnogo, a sad je nešto drugo bitno. A ništa bitnije od majke nema. A onda opet i na svako čudo se čovjek navikne. I to sivilo sobe, i taj suton koji je izazivao tugu, ta nepomičnost i dosada, sve postane dio tebe i jednostavno prihvatanje. Vjerujem da tako ljudi prihvate i bol i bolest, prolaznost i propadanje. Simpatično mi je bilo koliko je samoća nekada produktivna. Čovjek samom sebi oprosti neke greške, obeća sebi milion drugih stvari, neke nove početke, neke blistave ideje. Koliko je nekada lijepo sanjariti, pitati se kako je napolju, šta li se dešava iza onih vrata. I opet suton na sivom dijelu sobe, odraz poslednjih zraka Sunca, taj „golden moment“ koji vi posmatrate ležeći i obećavate sebi „ Sjutra, možda preksjutra ili onaj tamo, treći dan, napraviću najbolji osmjeh Suncu, grliću djecu još jače i čvršće, reći ću prijateljici kako mi je nedostajala, zagrliti svog čovjeka jako dok ne zakrckaju kosti, reći ću majci da je volim i reći HVALA Bogu na još jednoj prilici. Nekada se ljudima pruži druga šansa, ali je ne iskoriste. Drugu priliku dobiju da još malo udišu taj predivan vazduh života, da upijaju ljepote ljubavi, zadovoljstava, ali džabe, ništa. Nemaju taj KLIK, a dok oni kliknu, već bude prekasno. Bisa je obećala sebi bolji život. Zdraviji, ljepši, sećniji, nasmijaniji i zadovoljniji. Život koji neće zavisiti od novca, nečijeg prisustva, od materije. Bisa će biti srećna iznutra, čineći stvari koje je ispunjavaju, vesele i raduju. To će ubuduće biti moj fokus, dakle čista, neuprljana emocija, neuslovljena ničim i samo moja. Budite mi dobri, pazite na sebe, osluškujte svoje bilo i čuvajte ga...Kako rekosmo „volite sebe i nek sebe voli vas“.