KOLAŠIN – Primjer MZ Vranještica, koja se iznad Bara Kraljskih prostire na dvadesetak kilometara od Kolašina i tridesetak od Andrijevice, jasno pokazuje da zbog nebrige društva u cjelini pojedinim područjima na sjeveru prijeti potpuno odumiranje. Broj stanovnika u ovom živopisnom mjestu iz godine u godinu drastično opada. Vranještica je, kako navode mještani, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka brojala oko 900 stanovnika koji su, baveći se stočarstvom i poljoprivredom, obezbjeđivali pristojnu egzistenciju. Danas u ovom mjestu tokom čitave godine žive svega 24 žitelja raspoređena u 13 kuća. Da se život u Vranještici zaista polako gasi, uvjeriće se svako ko se uputi ka ovom selu, jer će ga dočekati brojne zatvorene kuće čija vrata su odavno zaključana. Uz to, moraće, i pored tradicionalnog gostoprimstva ponosnih gorštaka, dobro da se namuči da bi došao do nekog sagovornika, jer su se ljudi poslednjih decenija odselili širom Crne Gore i bivše Jugoslavije. Neki od njih se samo ljeti vrate zavičaju, obiđu svoja imanja i evociraju uspomene na vrijeme kad je svaka kuća u Vranještici brojila po desetak članova.
– Duša me zaboli kad uporedim nekadašnje vrijeme kad je Vranještica bila puna naroda i ovo današnje kad su samo rijetki ostali vjerni svom zavičaju. Ovo je nekad bilo selo uzornih domaćina, koji su u svojim torovima držali velike buljuke stoke. Svaka stopa zemlje se ručno obrađivala. U svakoj kući bivalo je dosta djece, dok je na našim rijekama bilo 13 mlinova za žito. Na seoskim akcijama nikada nije bilo manje od sto ljudi, a na mobama se moglo vidjeti na desetine pari volova. Međutim, narod je prije nekoliko decenija, najviše zbog zapostavljenosti Vranještice od same države i zbog neriješenih infrastrukturnih problema, počeo da se seli u srećnije krajeve. To iseljavanje u kontinuitetu traje i do današnjih dana. Selo je ostavljeno na milost i nemilost zubu vremena, a nekadašnje vesele pjesme zamijenila je ona: „Ne melju ga stare vodenice, niti ima gdje žene trudnice” – kaže predsjednik mjesne zajednice
Rajo Đukić.
Priču o odumiranju Vranještice i propadanju nekadašnjih vrijednosti upotpunjuje ruinirana zgrada u centru sela u kojoj su nekada bile smještene škola i prodavnica.
– Mještani su radom i svojim sredstvima napravili novu školsku zgradu 1963. godine. Nakon toga, škola je brojala i po 120 učenika. U toj zgradi je radila i prodavnica koju su zbog velikog prometa zvali robna kuća. Škola je prestala s radom prije desetak godina, prodavnica je takođe zatvorena, a sami objekat je prepušten propadanju, tako da on danas predstavlja ruglo nasred sela. I objekat omladinskog doma je potpuno srušen, što sve zajedno na najžalosniji način upotpunjuje tužnu priču o našem selu – ističe Đukić.
Mještani naglašavaju da je put od Bara Kraljskih do Vranještice, u dužini od oko pet kilometara, u katastrofalnom stanju i da to predstavlja najveći problem lokalnom stanovništvu.
– Put je toliko loš da ovdje svakodnevno neko razbije karter na vozilu. Zato u šali kažemo da naš put ima dvije trake samo što umjesto bijele crte vidimo crnu iscrtanu uljem koje je prosuto iz razbijenih motora. Kolovoz je popločan rupama, pa ljudi, takođe u šali, pitaju gdje mogu da nabave konjska kola kako bi došli do Vranještice. Na putu je ranije postavljan asfalt, i to u prekidima. Sada je ta asfaltna podloga potpuno propala, dok je makadamski dio puta popločan rupama i kraterima, pa se i terenska vozila s teškoćom kreću. No, i pored toga, nadležne institucije, a prije svega država, nijesu preduzele ništa da se naš put dovede u red, što je dodatno uslovilo da narod masovno napušta Vranješticu – kaže mještanin
Tomislav Ivanović.
D. Jovović
Opustjela Suva Gora Mještani ističu da je najgora situacija u zaseoku Suva Gora gdje tokom zime ne dimi dimnjak nijedne kuće, iako je u tom mjestu nekada živjelo oko 200 stanovnika.
– Suva Gora je praktično ostala pusta. Tu zimi nema nikoga, dok ljeti ljudi dođu u manjem broju, jer ih vuče želja za rodnom grudom. Ovdje se može čuti samo zavijanje vukova, jer oni koji treba da se staraju o razvoju sela nijesu ništa uradili da se Suva Gora sačuva od odumiranja. Dovoljno je vidjeti u kakvom je stanju put koji vodi do naših kuća i shvatiti da pod ovakvim uslovima ovdje više nema života – naglašava
Vukašin Mojašević.”
)){kind=small}
