Piše: Vojislav Bulatović
Usred ljeta još jedna groznica nas drma. Izbori kao vruć vjetar. Da pokušamo iskazati svoju slobodnu volju. Da biramo i odlučimo u javnom nadmetanju narcisoidnog i prepotentnog političkog staleža za vođenje državnih poslova u naredne četiri godine. U tom procesu, poslodavac – narod, odlučuje kome će povjeriti „javni servis” – državu. Zbog toga je u političkom marketingu nezaobilazna tema država: od one „država svima” do one država „najodlučnijima” i „najdoslednijima”. Ovog puta, ove dramatične dvadesete godine, izborna odluka će pasti pod uslovima više pandemijske sile koja je svoju ledenu šapu, što miriše na smrt, strah i destrukciju, stavila na glavne poluge života (zdravlje, rad, saradnju i uzajamnost). Ova viša sila, s jedne strane, unosi sumnju u regularnost odluke koja će se donijeti, a s druge izoštrava našu percepciju sumorne stvarnosti u kojoj političari glume, po definiciji njihove uloge, ljude koji imaju rješenje za sve situacije. U stvari, epidemija im upravo kaže da su oni pozvani da uređuju na nivou sistema ono što drugi rade i stvaraju u matici života. Njihova regulatorna moć nije i produkciona moć.

Između dva izborna ciklusa rijeka života pokrene na svom putu mnogo „materijala”, pa bi logično bilo očekivati da političari koji sve to posmatraju (u čemu i sami na određen način sudjeluju) iznesu pred narod moguće opcije da se umanji uticaj ovog što je štetno i pogura ono što je za napredak korisno. Takva odgovornost svom težinom pada na političare koji upravljaju državnim poslovima, jer savremena država, a naročito, ova naša tranzicijska, svojim mjerama i finansijskim poslovima može da se previše umiješa u tzv. realni sektor.

Analizirajući najvažnije „poglavlja” iz hronike političkih obećanja lako je zaključiti da je previše dobrih želja, primamljivih projekata (da ne pominjemo laži i manipulacije) ostalo za neku drugu priliku kao priče velikih iščekivanja. Jedna strana ovog dualnog nadmetanja – opozicija, ima alibi da je u svemu nevina i da s punim pravom može navući na glavu „crni šešir” kritičara, jer nije imala prilike da pokaže šta se moglo uraditi. Njen generalni stav je da nam se loše piše, jer smo u ključnim stvarima na pogrešnom putu. Ako se ide pogrešnim putem, kaže jedan analitičar iz ovog kritičarskog kruga, onda se može samo odlučivati kada će se taj put napustiti da ne bi dolazilo do većih nevolja. Iz opozicione perspektive (a ova opozicija ovdje ima dug staž) dugo vremena se šalje SOS za Crnu Goru!

Političari vladajuće koalicije, koji još od refreneduma istrajavaju na svojoj platformi o odabranom putu i smjeru („evroatlantskom”) kao i u praksi nemaju nikakve dileme oko daljeg puta iz projekta koji treba ostvariti. Taj put, i subjektivne snage koje idu tim putem, u stvari, čuvaju orginalnu, istinsku Crnu Goru! Svi drugi snovi i projekti su lažni, kopije anahronih koncepata („istok”, „panslavizam”, „velikosrpstvo” i okupljanje vjernika na toj osnovi „nikad više 1918” i sl.). Zbog toga SOS za državu CG i dalje je na snazi!

Opozicija i za ove izbore, jače nego ranije, šalje narodu poruku o potrebi borbe za drugu Crnu Goru koju svi skupa i svako iz svoje stranačke perspektive opisuje kao: demokratsku (nasuprot dosadašnje autokratske), pravu, ujedinjenu, jaku, pravednu, građansku, poštenu, pravno uređenu... Pitanje je kako sve te „recepte” spojiti i primijeniti u praksi? Treba li pitati: Ujedinjenu CG kako uspostaviti jedinstvo, Pravu CG za ortodoksna načela, Demokratsku CG za umijeće demokratije, SDP za čarobni „napitak” od kojeg jačaju sve karike sistema, Novu srpsku demokratiju za mjere koje će izmiriti Srbe i ortodoksne (evropske) Crnogorce, URA za sublimiranu građansku svijest koja je sada fragmentirana navijačkom borbom političkih subjekata (ili potrebom da imaju svoj osobeni stav za političkim stolom)?

Majko „naša” i „vaša” – ironična žaoka opozicije u političkim polemikama koja aludira na riječi iz himne. Na temu poštenja i časti nasloženi su tomovi analiza, polemika, optužnica, suđenja bez presuda koje javnost zamorno sluša od poslanika, političara, predstavnika NVO, medija i misleće javnosti. I sav taj proces košta ovu našu zajednicu mnogo novca, jer je u tome sadržano plaćeno radno vrijeme mnogih. Ta sistemska neefikasnost (svjesna ili nesvjesna) ima za posledicu da dugotrajno „kopanje” po „rudniku” „nerješivih problema” opravdava birokratizaciju i simuliranje lažne borbe za nove odnose. Građani su dobili šansu da o svemu odluče!

---