Piše: Ines Pol
Ponekad pogled unazad pomaže da shvatimo sadašnjost i prilagodimo se budućnosti. Postoje dva glavna razloga zbog kojih je Donald Tramp pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD prije četiri godine. Prvo, zato što on nije Hilari Klinton. I drugo, zato što je uspio da se predstavi kao politički autsajder. Oba razloga su i te kako povezana.

Mnogi Amerikanci i dalje mrze Hilari Klinton koja je tada bila demokratski predsjednički kandidat, i to iz više razloga. Jedan od njih je da su ona i njen suprug, bivši predsjednik Bil Klinton, dio političke elite koja je decenijama oblikovala Sjedinjene Države. A tu elitu mnogi birači okrivljuju za to što se Vašington sve više udaljava od briga prosječnog građanina, što bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

Predsjednik Tramp je ovaj socijalni jaz još više produbio. Ali to ne mijenja činjenicu da su i ove godine mnoge važne izborne grupe demokrata više nego nezadovoljne izborom svog predsjedničkog kandidata.

Džo Bajden, 77-godišnji bijelac i politički veteran, za mnoge je otjelovljenje stagnacije, a ne onoga čemu su se očajnički nadali prije svega crnci, Latinoamerikanci, mnoge žene a i mlade progresivne demokrate: promjenama u politici, koja više neće štititi velike korporacije, već pružiti budućnost američkom snu.

Shodno tome su i velike nade koje predizborni stratezi demokrata sada polažu u kandidatkinju za zamjenicu predsjednika Kamalu Haris. Da li će njoj poći za rukom da ubijedi neopredijeljene birače, da motiviše umorne od izbora i da pridobije republikance koji ne žele da budu odgovorni za naredne četiri godine Donalda Trampa?

Partijske konvencije tradicionalno predstavljaju veliku manifestaciju na kojima se stvara zajedništvo. To je posebno važno za demokrate, koji su u suštini pokret. Ako hoće da pobijede na izborima, demokrate svoje različite frakcije moraju da okupe iza osnovne ideje. A zapravo je predsjednički kandidat taj koji otjelovljava tu ideju. Međutim, teško da Džo Bajden posjeduje toliku harizmu. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi masa delegata reagovala na Kamalu Haris, koja bi nastupila poslije dosadašnje zvijezde Mišel Obame. Vrlo vjerovatno da je to mogao biti jedan od onih momenata kada se naježi koža, koji prevazilazi razlike i sije nadu. Međutim, ove godine je taj šou morao biti otkazan. Ogroman podstrek koji konvencija za nominaciju obično širi po cijeloj zemlji, ove godine je postao žrtva korona krize. Konvencija Demokratske stranke koja počinje u ponedjeljak četiri dana će se održavati uglavnom digitalno.

Dok će veliki djelovi svijeta u narednim sedmicama budno pratiti šta se dešava u SAD, politički akteri neće imati drugog izbora nego da krenu u virtuelnu kampanju boreći se prsa u prsa – i nadajući se da neće doći do tehničke greške koja bi se onda pretvorila u fatalni viralni udarac.

U takvoj situaciji predsjednik bez sumnje ima veću pozornicu. A ako Donald Tramp nešto zna, onda je to čitav dijapazon izazivanja pažnje medija.

dw.com

---