Piše: Nik Gašaj
Dva najznačajnija grčka politička mislioca, Platon i Aristotel, dali su dva ista osnova za razlikovanje ispravnih od rđavih, iskvarenih političkih oblika, pa i oblika demokratije. Prvi uslov da bi jedan politički oblik bio ispravan jeste to da vlast ne djeluje samo u korist onih koji tu vlast vrše ili onih koji je snažno podržavaju nego da postupa u opšem interesu, a to znači da ne favorizuje bilo kakve lične, partikularne ili stranačke interese (kao što je to kod nas slučaj)... Drugi uslov je da se svaka politička volja, pa i volja monarha, neke manjine ili većine naroda, mora potčinjavati i biti ograničena pravilima o kojima postoji širi konsenzus u društvu i kojima se svi upravljači moraju podvrgavati. Ta pravila moraju biti usklađena s nekim pravilima višeg reda, kao što su etičke norme i vrijednosti, prirodno pravo, božansko pravo i slični metapravni poreci, koji čine temelje svih civilizacija, a zapadnoevropska uključuje i slobode i prava čovjeka i građanina, pa sve te vrijednosti stoje iza prava i na njima se zasnivaju valjani ustavi. Zato dva pomenuta uslova i danas predstavljaju paradigme valjane demokratije.

Demokratija može da se uzme kao jedan nužan, ali ne dovoljan uslov i za legitimnost vlasti i za valjanost postupka, pa i sadržine zakona koje vlast donosi. Isto tako, izbori daju titulus – pravo na vlast, pravo na vladanje onome ko je izabran. Ali sam način na koji se vlada i upravlja takođe mora biti legitiman i u skladu s načelima vladavine prava. Takav politički sistem podrazumijeva valjan ustavni poredak s podjelom vlasti, kao i političku i društvenu disperziju moći (to podrazumijeva poliarhijsku strukturu kakvu je zastupao Džems Medison, koga zovu „ocem američkog ustava”). Jedna od organizacionih pretpostavki da se onemogući politički apsolutizam, što je od suštinskog značaja, bila je (i jeste) tzv. podjela vlasti. Medison je razradio teoriju o uzajamnoj kontroli grana vlasti i njihovoj ravnoteži, tj. sistemu protivteža. Poliarhija je termin koji je Robert Dal upotrebljavao u specifičnom smislu, ali je taj izraz dobio i šire značenje. Umjesto koncentracije cjelokupne vlasti u rukama jednog čovjeka ili oligarhije gdje opet šacica njih vlada (kao kod nas) poliarhija podrazumijeva široku distribuciju moći na različite relativno autonomne društvene ustanove i organizacije, kao princip horizontalne podjele vlasti, ali implicitno i princip vertikalne podjele vlasti, pa i na osnovu socijalnog pluralizma. Pri tome se mora voditi računa kako o mogućnosti efikasnog funkcionisanja države, tako i o cjelokupnoj složenosti datog društva. Kako je pisao čuveni francuski filozof i naučnik Blez Paskal, različitosti bez jedinstva vode anarhiji, a jedinstvo bez različitosti u despotizam. Slično je rekao i poznati njemački filozof Gotfrid fon Lajbnic: „Istinski koncept jedinstva ne protivrječi konceptu mnoštva; štaviše, on podrazumijeva mnoštvo i teži da bude njegov intelektualni izraz”. U svakom slučaju, u skladu sa načelima demokratije, neophodan je širi društveni konsenzus oko osnovnih vrijednosti... Kad bismo imali vješte političare, možda bi oni uspjeli da postignu konsenzus ili da se o njemu dogovore i ponude ga, ako bi i sami pokazali primjer prave mjere i spremnosti na kompromis ili na osnovu zakona koji po pravilu predstavlja zlatnu sredinu o kojoj su pisali veliki mislioci Konfucije, Aristotel i drugi, a pokušavali pronaći svi veliki ustavotvorci.

Ako postavimo hipotezu o uzrocima rđavog stanja i iskvarenosti političkih oblika kod nas i sažmemo karakteristike situacije u nekoliko teza, onda se mora navesti da smo tokom perioda dužeg od jednog stoljeća (uz izuzetke u kraćim periodima): (1) umjesto institucija imali sistem lične vlasti, koji se i pored reorganizacija i tzv.reformi (pa i mijenjanja ili ukidanja nekoliko ustavnih normi i donošenja novih) produžavao i uvijek nanovo uspostavljao, pa to čini dio „autoritarne političke kulture” i prijeti opasnošću i da se takva praksa produžava; (2) tokom istog perioda i sa istom opasnošću ponavljanja politička volja se postavlja nasuprot institucijama, pravilima i vladavine prava; (3) imamo veoma rasprostranjenu anomiju, tj. da se ne poštuju ni pravne ni moralne norme, zbog čega su pravna i opšta nesigurnost i neizvjesnost veoma veliki; (4) borba za vlast, koja se odvajkada vodi među potencijalnim i latentnim pretedentima na vlast ili za veće parče vlasti uzimala je, pa uzima i danas velikog maha među onima od kojih se očekuje da odgovorno i etički postupaju u političkom životu, pa i u skladu sa raznim predizbornim obećanjima, te da izvedu narod iz autoritarizma i uvedu ga u demokratiju, vladavinu prava, tržišnu privredu i razvijeno društvo; (5) duboki tragovi i ostaci nagomilanih iskustava i uticaja obrazaca ponašanja iz vremena autoritarnih vlasti, naročito usađivanog nepovjerenja svakoga prema svakome, a nedostatak morala i uslova za povjerenje ruši društvene temelje i može izazvati haos nakon kojeg se obično uspostavlja neka diktatura; (6) korupcija, mito i slične pojave vjerovatno stavljaju našu zemlju visoko na listu koja se prema izvjesnim indeksima sastavlja svake godine i koja se od strane potencijalnih investitora više uzima u obzir pri njihovom donošenju odluka nego puki pozivi vlasti na ulaganje kapitala i obećanja da će Vlada stvoriti povoljne uslove za to; (7) mediji nisu dovoljno nezavisni ni slobodni niti imaju velike potencijale za istraživačko novinarstvo koje bi kritičkim i analitičkim duhom i perom činilo transparentnim ono što se u strukturama vlasti i u društvu dešava, posebno je riječ o tzv. režimskim medijima; (8) umjesto demokratije može se reći da imamo partokratiju o čemu se može govoriti ne samo kao o ranijem uzroku rđavog stanja, već i kao o potencijalnoj opasnosti za naredni period; (9) ne daje se prioritet opštim nacionalnim interesima u odnosu na partikularne (lične, partijske, korporacijske itd.); (10) Ustav i većina zakona proklamuju, ali ne daju pravila koja bi bila zasnovana na načelima vladavine prava, a ako se takve odredbe i unesu u zakone, one se često zaobilaze ili ne poštuju, jer nema volje da se takav poredak uvede (a ako se vlast opredijeli za vladavinu prava, onda mora da se ponaša u skladu s poznatim osnovnim načelima i institucijama koje su dio vladavine prava); (11) očigledno je da uprkos Ustavom proklamovanoj podjeli vlasti (radi ustavnog ograničavanja svake vlasti i svake grane vlasti) izvršna vlast nastoji da dominira nad zakonodavnom i sudskom vlašću, pa i nad medijima koja bi umjesto zavisnosti i poslušnosti trebalo da djeluju kao odgovorna i kritička svijest, a za to je potrebno i odgovarajuće znanje, savjest i moralna autonomija.

(Autor je politikolog)

---

”