Piše: Čedomir Antić
Mislim da ne treba mnogo da Vam govorim o tome. Po pravilu, ako biste malo razmislili, došli biste do sličnog zaključka. Više od 90 odsto građana Crne Gore želi demokratiju. Slobodnu, višestranačku, pravnu državu u kojoj vlast nije samo smjenjiva, već se i redovno smjenjuje. Malo je onih koji su svoju sudbinu i sreću vezali za grupu ljudi koji misle da su svojim ličnostima i partijom prevazišli državu i građane, učinivši ih svojim servisom. Za demokratiju i smjenu vlasti na izborima trebalo bi da budu i oni koji žele da afirmišu nezavisnost Crne Gore i oni koji vjeruju da sa stanovništvom Srbije i Srpske čine jednu i nedjeljivu naciju. Jadna je država koja će propasti bez jednog čovjeka i njegove partije nastale u vrijeme Staljina i Hitlera. Jadna je i na tužnu sudbinu osuđena država od koje je važnija jedna partija, koliko god bila moćna i paradržavna. Zato na mnogo načina, po pravilu vještački (od strane režima ili velikih sila), podijeljena Crna Gora dolazi u jedinstvenu situaciju – u njoj je danas cilj velike većine stanovništva u suštini isti. Da bude tako doprinijeli su pokušaji Đukanovićevog režima da od Crnogoraca napravi frankovce (recimo, progoneći Srpsku pravoslavnu crkvu na teritoriji Crne Gore). Doprinijela je i epidemija korone. Ipak, često se dešava da u teškim trenucima zli imaju više uspjeha od ostalih očajnika.

Režim, koji su uspostavile velike sile, teško pada ukoliko one makar malo ne pomognu silu gravitacije. Često se dešava, a Crna Gora je dobar primjer, da vlade na Zapadu naklonjene jednom režimu vremenom prestanu da ga podržavaju ali imperijalni pragmatizam i inercija starih birokratija ne smatraju za korisno ni potrebno da prekinu završne faze njegovog truljenja. Onda se i dešava ovo – da penzionisani političari i bivše diplomate znaju sve i o tome govore javno, a aktuelni se uzdržavaju i čak podržavaju. Šampionka integracije tada postane i insipracija za novi Netflikosov Narkos. Zato je i bilo moguće da 2013. i 2016. pobjeda opozicionih kandata bude poništena progonom opozicije, Srba ili prostim falsifikovanjem.

Uzmimo, ipak, da pobjeda opozicije na predstojećim izborima bude tako velika da režim ne bude u mogućnosti da rezultate falsifikuje. Tada će on bez mnogo sumnje nastojati da obori izbore proceduralnim zamjerkama (kao u Srbiji septembra 2000. godine). Ukoliko opozicija ostane jedinstvena (što je malo vjerovatno budući da su u pitanju najmanje tri koalicije), a narod odlučan kao što je bio braneći svoju crkvu, režim će se raspasti. Budući da Crna Gora sedamdeset i pet godina nije imala druge vlasti izuzev njegove, tada će se postaviti pitanje kako voditi vladu. U tome će opoziciji „pomoći” ljudi iz bivšeg režima. Naravno, zauzvrat opozicija će morati da uspostavi nekakvu privremenu vladu. Igrajući na razlike među opozicionim partijama i koalicijama, „pošteni depeesovci” će tada zadržati manje-više svu ekonomsku moć i cjelokupno prisustvo u nomenklaturi. Možda, ukoliko ne bude pritiska sudskih ustanova iz inostranstva, u politici ostave i samog Đukanovića. Tako će vlast DPS-a biti obnovljena u sledećih tri do pet godina, ona više neće biti baš potpuno ista kad je riječ o šovinizmu i bahatosti, ali će loš sistem i korupcija ostati.

Zato je neophodno da se opozicija po dolasku na vlast drži poznatih principa smjene autoritarnih režima. Najvažniji princip je da nema sporazuma na štetu zakona, a time i naroda. Nemojte da dozvolite raznim dačićiodinim odvratnicima da njihove lične mane i kontinuitet nemorala budu tumačeni kao nekakva doslednost. Da, za DPS danas glasa najmanje građana u istoriji, ali to je i dalje trećina Crne Gore. Ti ljudi nisu svi loši, ali njihove vođe moraju imati dva statusa – ili optuženi ili zaštićeni svjedoci. Nema kolektivnog pokajanja i zajedničke izdaje Đukanovića. Samo pojedinačne. Ovi poslednji dobiće aboliciju, ali ništa više od toga. Zakoni o porijeklu imovine i lustraciji moraju da važe za sve. Drugo načelo vezano je za prirodu vlasti – nema smjene DPS-a bez razaranja jednopartijske autokratije. Niko neće „zamijeniti” DPS, Crna Gora poslije tiranije mora biti temeljno demokratizovana. Dakle, ne zajednička prelazna vlada – već vlada državnog spasa koja će pohapsiti kriminalce, refomisati sudstvo, izbrisati DPS iz registra stranaka (pošto se kriminalne organizacije ne registruju), donijeti set antiautoritarnih zakona, najliberalnijih izbornih zakona i onda sprovesti slobodne izbore za ustavotvornu skupštinu. Ništa više. Stranke srpskog naroda ne smiju za cilj imati da zamijene uloge sa šovinističkim DPS-om, već da izbore ravnopravnost Srba. Samo to ili, tačnije, čak to.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”