Piše: Milutin Mićović
Ovo bi mogao biti svenarodni ustanak u Crnoj Gori. Vrijeme je da Srbi nauče da se bore i u miru. U miru se mnogo teže boriti nego u ratu. Jer, mnogima je neprepoznatljiv oslonac borbenosti u miru, kao i neprijatelj. Ima ta srpska naivnost da misle da im drugi narodi ni pod kojim uslovima ne mogu biti neprijatelji. Da niko nije sišao s uma, da bi mogao i pomisliti da bi ga komšija iz čista mira mogao baciti u jamu. Posebno ako je porijeklom Srbin.

Ja ne znam ko u Crnoj Gori nije Srbin, ili porijeklom Srbin. Ima ih, ali malo. Taman toliko da se navikavamo na ukus multikulturalizma. A najopakija priča danas u Crnoj Gori je Crnogorac koji ne da ni nanijeti da je porijeklom Srbin. Takvi ne mogu da žive bez jake doze fanatizma, pa i šovinizma. Milo Đukanović je iskoristio da ispriča ovu priču o Crnoj Gori. Ne samo da ispriča sa svojim kvaziistoričarima nego, nažalost, da pravi takvu Crnu Goru. U kojoj je prva žrtva njen istorijski narod. Koji je morao biti rasječen na dvije polovine. Što je kraj istorijske Crne Gore.

Dobrica Ćosić, koji je sve bolje mislio kako je starao, rekao je da „Srbi gube u miru ono što dobiju ratu”. Time je dobro dijagnosticirao važnu, ali i jako negativnu karakternu osobinu kod Srba. Ne moći, ne umjeti se boriti u miru neka je invalidnost duha. Možda smo došli do tog stanja da to shvatimo. Jer došlo je da nas nema – ako to ne shvatimo, i ako se u toj priči ne probudimo, nećemo se buditi kao narod.

Šta će biti na izborima krajem mjeseca? Time se svako od nas zabavio. I oni koji pišu, i oni koji čitaju. A lakše je pisati nego čitati. Ovu našu situaciju nije lako pročitati. Za ovoliku tamu treba dobra lampa. Na litijama koje su pokrenute u našem narodu od početka godine upaljena je nebeska lampa. Svi su prepoznali da to nije vještačka svjetlost, nego duhovna Iskra, koja obasjava i čovjeka i narod, i vrijeme i nevrijeme. Zato je ta blaga svjetlost okupila sve one koji se osjećaju učesnicima narodnog života i nosiocima narodnog pamćenja. Kojima je ime važno koliko i život i obraz, koliko i riječ Božija.

Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori treba da shvate sam to – da su Jedno. I to državotvorni narod, jednog nasleđa, pamćenja, jezika i vjere. I to bi dosta bilo za početak. Rečeno je da je najteže sebe vidjeti i iz te teškoće proizilaze mnoge druge. Mnoge negativne sile koje počinju da prave raskole u pojedincu i narodu. Ovo je danas izraženo očito, i dramatično. A projektant takvih raskola i podjela u svom narodu je vladajuća elita, oličena u predsjedniku Crne Gore. Oni pokušavaju da nametnu samodestrukciju u kulturnom pamćenju u kojoj bi bilo razoreno i poništeno njihovo srpsko porijeklo. Može li da vlada narodom neko ko proizvodi takve podjele i razaranja u sferi rođenog pamćenja?! I kakav je vladalac taj koji tako monstruoznim planom razara osnovne identitetske matrice svog naroda – jezik, vjeru, pamćenje?

Litije u Crnoj Gori pokazale su uživo onaj dublji, iskonski, kulturno-duhovni obrazac Crne Gore. One su bile građanski, narodni, kulturni i vjerski ustanak, koji je pokrenuo sve – i mlade i stare, i visokoškolovane i manje školovane. U tim litijama među Srbima i Crnogorcima nije bilo razlike. Zajedno su ustali za dostojanstvo Crkve i države koja baštini svoju pravu istoriju, kulturu i vaseljensku vjeru. Građanskim mirom, civilizovanošću – taj je ustanak zadivio svijet. U Crnoj Gori je, nakon vijek i više, svijet prepoznao nešto važno, neki proplamsaj autentične ljudskosti, narodnosti i slobode. Na ovim izborima će se glasati za takav narod, takvu vjeru, takvo istorijsko pamćenje, ili – protiv svega toga, kako predlaže „naša” najnedemokratskija i najkorumpiranija vlast. Dakle, svi koji imaju autentično osjećanje da pripadaju nosećem narodu Crne Gore imaju lak izbor. Za slobodu i budućnost Crne Gore!

(Autor je književnik)

---

”Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori treba da shvate sam to – da su Jedno. I to državotvorni narod, jednog nasleđa, pamćenja, jezika i vjere