Piše: Rajner Zolih
Ne moraju se koristiti te riječi, ali analitički uzevši, palestinski predsjednik Mahmud Abas je čitavu stvar sažeo ispravno: sporazum Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata se lako može vidjeti i kao „izdaja” palestinske stvari.

Abu Dabi je bez neke nužde pristao na sporazum koji doduše znači zamrzavanje, ali ne i kraj izraelskih planova aneksije palestinskih područja – što je izraelski premijer Benjamin Netanijahu požurio da doda odmah nakon što je sporazum objavljen.

Već tu se postavlja pitanje jesu li Emirati u tajnim pregovorima sa Izraelom i SAD ipak mogli izvojevati više za svoju „palestinsku braću”. Očito im to nije bilo toliko važno. Oni imaju druge strateške prioritete, a njihova navodna solidarnost sa Palestincima je puko licemjerje.

To je nepravedno i gorko za Palestince. Ali odgovara trendu koji se jasno vidi: za arapske zemlje opasni protivnik nije više Izrael, nego su to prije svega Iran – i sve više Turska. Zaustaviti te rivale je najviši prioritet. Naročito kad je riječ o Iranu, Izrael je tu prirodan i istovremeno izuzetno atraktivan partner: to je zemlja na samom vrhu, vojno i tehnološki. A Izrael, pak, u Iranu i njegovim saveznicima u Siriji, Libanonu, Iraku, Jemenu i u palestinskim područjima, opravdano vidi najveću prijetnju. Moglo se očekivati da će i Teheran i Ankara najoštrijim riječima osuditi ovaj sporazum. Doduše, on tim zemljama ostavlja i mogućnost da se pred čitavim muslimanskim svijetom predstavljaju kao nepokorivi saveznici Palestinaca. Mada je i kod njih „solidarnost” sa Palestincima samo maska: u stvarnosti su im jedino važni sopstveni interesi.

Istina je i da su Palestinci zapravo već odavno izgubili bitku za nezavisnu državu pored Izraela. Tako nešto jednostavno više nije tema međunarodne politike. Tome nije samo uzrok izraelska politika naseljavanja, promjena prioriteta arapskog svijeta ili američki predsjednik Tramp koji svakako želi da stekne neke bodove u predizbornoj borbi. Razlog je i decenijska nesposobnost palestinskog vođstva da predstavi svoju viziju koja bi bila realna alternativa kojom bi mogli steći međunarodnu podršku za njihove ciljeve i koja se ne bi svela na puke proteste i nasilje.

Zato su barem malo i oni krivi kad se na Bliskom istoku stvaraju novi savezi koji ne odgovaraju palestinskim interesima. Jer, može se očekivati da će skoro i druge države sklopiti mir sa Izraelom, naročito iz područja Persijskog zaliva. Za Palestince je to tragedija. Za ostatak regiona – zapravo dobar znak.

dw.com

---

”Za arapske zemlje opasni protivnik nije više Izrael, nego su to prije svega Iran – i sve više Turska