Piše: Igor Rmandić
Proteklih mjeseci slušam kako mnogi moju državu zovu „mala”. I to ne radi neko sa strane nego upravo oni koji u njoj žive. Neki valjda jer misle da joj tako daju na značaju, da joj tepaju ili da je kuraže. Drugi da bi je ponizili, ismijali i narugali se – i njoj i onima prvima.
Šta god da mislite, gospodo, i koja god da vam je namjera oponiraću vam. Jer ste u grdnoj zabludi. I treba da vas je sramota. Ali ne zbog neznanja, jer nije sramota ne znati nešto. Sramota je znati, a praviti se da to nije bilo, da ne postoji. No, krenimo redom.
Ne može biti mala država na čijoj teritoriji je napisano Miroslavljevo jevanđelje koje je Unesko uvrstio među 120 najvrednijih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija.
Podsjetiću vas da je prva knjiga u državi koju vi zovete „malom” štampana 1494. Bila je to jedna od prvih štamparija kod Južnih Slovena.
Ne može biti mala država na čijoj se teritoriji nalaze katedrala Svetog Tripuna izgrađena 1166. i Manastir Morača izgrađen 1252. Kad je na prostorima države koju vi danas nazivate malom cvjetao život za pola svijeta se nije ni znalo da postoji.
Nazvati Crnu Goru malom može samo totalna neznalica ili totalni zlonamjernik.
Nije mala zemlja koja se kroz svoju istoriju mačem i ognjem borila za goli život.
Zato, zločin je prema precima nazvati malom zemlju koja ima jedan Carev laz, Grahovac, Kruse, Vučji do, Taraboš, Skadar... Svaki njen kamen je natopljen krvlju naših predaka i nijedan od njih, siguran sam, nije mislio da je država za koju daje život mala ili slaba. Da nisu imali vjeru u sebe, da nisu mislili da su najveći i najhrabriji, ni nas danas ne bi bilo.
Šta tek reći o Mojkovačkoj bici? Ima li hrabrijeg, veličanstvenijeg i herojskijeg podviga od toga da 6.000 ljudi čeka mnogo opremljeniju vojsku od 20.000 ljudi. Opremljeniju, ali ne i hrabriju. Ideš u bitku koja nije presudna za tebe, čak ne moraš ni da je biješ u tom trenutku. Ali ideš u bitku u kojoj spasavaš vojsku druge države. I ne samo vojsku. Spasavajući srpsku vojsku daješ im mogućnost da se jednog dana vrate u svoju zemlju i oslobode je. Ti u suštini spasavaš čitav jedan narod od istrebljenja. To ne mogu da rade ljudi iz male zemlje. Ogromna je i ta zemlja, ali je ogromno i srce njenih ljudi.
Mislite da narod koji sebe smatra malim i slabim može prvi da podigne ustanak i prkosno se suprotstavi
Hitleru i moćnoj nacističkoj Njemačkoj koja je već vladala ostatkom Evrope?
I dalje mislite da je Crna Gora mala?
Mala li je zemlja koja zahvaljujući Svetom Vasiliju Ostroškom ima jedan Ostrog? Mjesto koje posjećuju pravoslavci, katolici, muslimani. Jedino mjesto koje okuplja sve ljude bez obzira na vjeru i naciju. Možda jedino na čitavom svijetu.
Zar je mala država koja ima dva
Petra Petrovića? Jedan je
Sveti Petar Cetinjski, a drugi je
Petar II Petrović Njegoš, vladar i pisac čija su djela kao biser svjetske književnosti prevedena na desetine jezika. Treba li trošiti riječi objašnjavajući šta su oni značili i znače ne samo za Crnu Goru nego i za svijet? Treba li možda da ih se stidimo?
Stefan Nemanja, kralj
Nikola, Marko Miljanov, Vuk Karadžić, Valtazar Bogišić, Janko Vukotić... mogao bih do sjutra da vam nabrajam sinove koje je rodila ova zemlja, a koju su oni proslavili. Svojom hrabrošću, vjerom, snagom, umom. Stranci su pisali o nama ovako: „O najmanji od naroda, velika Crna Goro”, „Umiriti Crnogorce je isto što i orati more”, „Kako su bogati ovi siromašni Crnogorci”. Drugi su nam se divili i pokazivali duboko poštovanje. A mi danas sami sebe nipodaštavamo zovući svoju zemlju malom. I još to radimo s radošću, ponosni kao da smo učinili neko veliko djelo. I dalje mislite da je Crna Gora mala? E pa, gospodo moja, MOJA CRNA GORA NIJE MALA! Može biti samo velika, ponosna, hrabra. I jedina. Zato što je moja!
”
)){kind=small}
