Djeca su poseban i čudan svijet. Ispred Božića, a i na Božić, stalno sam sretao na poznatom uglu ulice jednog dječaka, koji nije imao ni punih sedam godina. Iako je bio veliki mraz, on je bio u ljetnjoj odjeći, ali oko vrata mu je bio omotan nekakav otrcani i stari šal, znači, da mu ga je neko dao kad ga je poslao u prošnju. Dakle, on je molio za milostinju. Takvih kao on bilo je mnogo, oni su se vrtjeli ispred nas na ulici i glasno ponavljali nešto što su odavno naučili, ali ovaj nije urlikao i govorio je nekako neuobičajeno, nježno i sa povjerljivošću me gledao u oči, čini mi se da je tek počeo da uči zanat. Na moja pitanja odgovorio je da ima sestru, koja ne radi, i da je bolesna. Možda je to i bila istina, ali samo malo kasnije sam se uvjerio da je takvih dječaka bilo mnogo, njih su slali da prose, mada je bila strašna hladnoća i ako im ništa ne donesu, vjerovatno su ih čekale batine. Sakupivši nekoliko kopejki, dječak se vraćao sa pocrvenjelim i ukočenim rukama u nekakav podrum, gdje pijanči nekakva banda neradnika, tj. kod onih, koji su „napustivši posao u fabrici u subotu pred nedjeljom, a vratiće se na posao ne prije srijede naveče”. Tamo u podrumima sa njima piju i njihove gladne i pretučene žene, a tu su sa njima i njihova odojčad, koja pište od gladi. Tu je samo votka, razvrat, prljavština i nered, a najviše votka. Kad dječak donese sakupljene kopejke, oni ga odmah šalju u krčmu da im donese još vina. Ponekad, radi zabave, i njemu sipaju u usta vino i kikoću se kad on, prekinuvši disanje, pada onesviješćen na pod.

Dječak je kasnije pričao: „... I u usta mi je odvratnu votku bezdušno sasuo...”

Čim on odraste, njega će što prije ubaciti negdje u fabriku da radi, ali sve što zaradi on mora opet donijeti bandi i oni će to sve opet da mu popiju. Ali i prije zaposlenja u fabriku ta djeca postaju savršeni kriminalci. Oni lutaju po gradu i znaju za svako takvo mjesto u raznim podrumima, u koje se može ući i gdje se može neprimijetno prenoćiti. Jedan je od njih nekoliko noći uzastopno noćio kod jednog čuvara kuće u nekakvoj korpi, da ga ovaj čak nije ni primijetio. Tako su postajali prevaranti ne svojom voljom. Prevare su se pretvarale u strast čak i kod osmogodišnje djece, ponekad čak i nesvjesni svog prestupa. Na kraju su morali da podnose sve, i glad, i hladnoću, i batine, samo radi jednog, radi slobode, i da pobjegnu od svojih mučitelja i sami nastave sa lutanjima. To divlje biće ponekad ne shvata ništa, ni gdje ono živi, ni koje je nacije, da li je bog, je li gospodar, čak takve stvari prenose o njima da je nevjerovatno i slušati, iako su sve to činjenice.

Treći dan poslije praznika ja sam vidio te „posrnule” anđele sve na jednom mjestu, njih pedeset. Nemojte da pomislite da mi je to smiješno što sam ih tako nazvao, ali to su „ponižena i uvrijeđena” djeca, tu nema dvoumljenja. Ko ih je ponizio? Kako, zašto i ko je za to kriv? – sve su to besmislena pitanja, na koja nema potrebe odgovarati, već je bolje nešto preduzeti.

Bio sam u koloniji maloljetnih prestupnika koja je bila smještena iza barutane. Odavno sam namjeravao da odem tamo ali nijesam uspijevao, i odjednom se ukazalo slobodno vrijeme i dobri ljudi su me pozvali da mi pokažu sve. Bio je topao, dosta tmuran dan i iza barutane smo odmah uskočili u šumu, a u toj šumi je bila kolonija. Znate kako je zimi lijepa koju je pokrio snijeg, kakva je tu svježina, kako je vazduh čist i kakva je ovdje osamljenost. Tu je oko petsto desetina (mjera za zemlju, 1 desetina– 1,09 ha) šume poklonjeno koloniji, i cijela kolonija se sastoji od nekoliko drvenih, lijepo napravljenih zgrada, koje nijesu mnogo udaljene jedna od druge. Sve je to napravljeno od poklonjenog novca, svaka zgrada je koštala oko tri hiljade i u svakoj zgradi živi „porodica”. Porodicu sačinjava grupa od dvanaest do sedamnaest dječaka i svaka grupa ima vaspitača.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

NASTAVIĆE SE

---