- Piše: Vuk Vuković

Protjerati sliku i predstaviti se kao prizor praznog ekrana – kao pustinja iza ekrana u središtu same sebe, kao rana iz koje ništa ne kapa, rana koja ne pulsira i rana koja ne diše... – Upakovani u orbitalnim porukama, povezani smo transkonektovanim mrežama i prisutni u hologramskim jedinjenjima. Kakva čar razvući se u vještačkoj atmosferi plombiranog univerzuma.

Ekran nam pruža iluziju da je sve na dohvat ruke, pa opet, zar nam nije dato da činimo svemoguća djela kao imitacije jedine kreacije? Nakon potpunog trijumfa ekrana, i povlačenja stvarnosti, religije opet emigriraju u pustinju (svoj zavičaj), dok se gradovi upješčavaju usled nedodirljivosti koja savršeno funkcioniše u formi matematički preciznog saobraćaja koji otjelotvoruje djelovanje fantastičnog poslovnog svijeta lišenog i najprolaznijeg kontakta.

Vizija je mrtva, ustoličen je ekran... Konačno nam je omogućeno da sa neograničenom strašću (u beskonačnom protoku), izigravamo bogove sa svojim intimnim, mikroskopskim univerzumima koje u svakom detalju postavljamo i kontrolišemo jer su, suštinski, bezazleni i bezidejni. (Bog je vrhom prsta dodirnuo početak Adamovog bića: mi, vrhom prsta na jedan dodir prelazimo se kroz sve faze slike, neurozna božja stanja. Stvaranje se sastoji u beskrajnom samo-prolaženju, bez traga, u bjelini atonalnog odraza. Univerzum je hladni, razgromadani a-mineral, koji se preko sebe pretumbava, prolazi, urušava, i opet negdje uspostavlja kao habitus-haos. Biće je prije slučaj nego što je greška, jer ovo drugo je po svojoj metafizici ipak rezultat.)

Nema dobra, ni zla, postoji samo Zakon koji radi poput mašine, što će reći: ne slijedi nikakav interes, nema svijesti, uvijek već jedan te isti i ravna se samo i jedino prema sebi. To bi, ukratko, bilo – nesvjesno cikličnog! Sličan princip oponaša ekran koji nije obestvaren, budući da je to prije stvarnost koja je u svom duhu mogla podržati takvu ideju.

U predahu asocijalne fantastike koja je klinički čista i virtuelno izolovana, informišemo se putem klipova, ličnih, spontanih i katastrofalnih mini-video-zapisa, u kojima je posthumno pohranjeno terorističko prevladavanje u napadima, što svojim efektima brze smrti u malom pospješuju patogenu povezanost sa metropoloma i mjestima globalnog, kontinentalnog presjedanja.

Naprosto, uzbuđuju nas sekundarne scene u kojima smrt sobom otkriva zločin kao potonji žanr, logor kao prostor fabuliranja... Izvan hirurške, ekranske navlake kojom smo se presvukli (izvan hemijske čiste ljubavi gdje se otisak tumači kao incident), spolja potrebujemo blizinu nasilja, brzinu pri samoj ivici i druge oblike rizika koji nas adrenalinski oživljavaju. Kao društvo nismo na kraju, naprotiv – u laboratorijskoj, vakumiranoj kabini, isprazni i prečišćeni, ovjeravamo klimu nepromjenljivog, dok se slikama listamo kao probe koje još nisu lansirane u neko od stanja.

Šta ako je smrt nešto manje od sna? Možda tek ili manje od touchscreena na kojem sve počiva?

---